Najava da će se u Zagrebu pojaviti prvi radio koji će puštati cajke, ono što se u Srbiji zove “novokomponovana muzika”, a po umjetničkoj vrijednosti uglavnom predstavlja glazbeno smeće-prouzrokovala je hrpu komentara.
No, hajdemo reći istinu-iz nekih razloga Hrvati vole cajke. Ta muzika, koju karakteriziraju pjevačice i pokoji pjevač specifičnog izgleda i često slaba glasa, ritam mašina i tanki stihovi ljubavnih tema, u Hrvatskoj se sluša više nego ikada. Ako je išta iz Srbije uspjelo osvojiti Hrvatsku-to je glazba. I to ne samo kroatizirane kopije u istočnjačkom 7/8 ritmu, već i originali, s raznih Pink programa i Grand produkcija.
U svakom slučaju-onome koji misli ovo pokrenuti, svaka čast i čestitamo, jer razotkrio je još jedan segment u kojem su Hrvati maksimalno dvolični. U javnosti se dobro pazi da slučajno ne upadne koja srpska riječ, ili da netko ne kaže maj umjesto svibanj, a kada dođu noć i alkohol-pjeva se i igra na melos s druge strane Drine. A onda ujutro, nakon otrežnjenja i par tableta protiv mamurluka, tu je odmah hrvatska zastava, Franjina slika i iskaznica HDZ-a, rjeđe SDP-a. Ako nije ispala kod noćnog dizanja na stol ili padanja ispod njega.
Prevladala je glazba s kojom smo se sprdali
S onim što se u 90-ima slušalo polutajno, pa onda po klubovima na periferijama gradova, pa onda po centrima, a sada će izgleda i na radiju-do rata smo se doslovno sprdali. Slušalo se to u pograničnim krajevima, ali toliko srpskih narodnjaka nije bilo nigdje.
U Hrvatskoj se znalo za pjevače narodnih pjesama tipa Miroslava Ilića, ali on je umjetnik koji nema veze s ovim novima, znalo se za zabavljače tipa Lepe Brene i zajebante Rokere s Moravu-ali s raznim “novokomponovanim notama” smo se uglavnom sprdali kada bi se kakvim slučajem začule s nečijeg kasetofona. Zanimljivo, kada smo već kod toga, bivša država imala je i porez na šund, pa su ti naslovi uglavnom imali u trgovinama i višu cijenu od pop ili rock glazbe.
No, onda dolaze devedesete-srpska glazba općenito leti s radija, ali čini se upravo zato se kod mladih počinje više slušati. Što je zabranjeno, slađe je. S druge strane, propagandna mašinerija propale Srbije tih godina masovno proizvodi zabavu za “narodne mase”, doslovno sate glazbenog programa, laganih emisija i glupih viceva dnevno. I to se počinje sve više slušati u Hrvatskoj.
Zanimljivo, uglavnom se ne sluša ono što u Srbiji vrijedi, a imaju zaista kvalitetnih glazbenika, već baš zadnji šund. Druga polovica 90-ih dolazi i u noćne klubove na rubovima grada, pa onda dolazi i na kabelsku televiziju-većina ih ima “Pink paket”, i sada, napokon-doći će i na radio. Ne dvojimo da to neće biti izvrsno slušano.
Uostalom, ako se ljudima slušaju srpski narodnjaci, neka slušaju srpske narodnjake. Komično je kada onda poslije ti isti ljudi stave ruku na džep i glume Hrvatine, no to je njihova stvar (i njihovog biračkog tijela da to procijeni).
Naravno, bit će onih kojima to smeta-no, jednostavno je, ako vam srpski narodnjaci na nekom zagrebačkom radiju smetaju, nemojte okrenuti tu stanicu. Nitko vas apsolutno ne obvezuje da ih slušate, a što slušaju drugi, nije vaš problem. Sasvim drugo bi bilo da ova nova stanica uzima kakva proračunska sredstva, onda bi svatko imao pravo izraziti njen stav o programu i svemu. No, dok nije tako-slušajte nešto drugo.
U svakom slučaju-cajke na radiju usred Zagreba treba svakako pozdraviti. Nova stanica će svakako biti uspješna, pa će plaćati i poreze, a to država voli. Ljudi će uključiti radio koji žele-pa ako žele cajke, licemjerno ih je sprječavati da ih slušaju.
Ako je primitivizam javan-valjda će probuditi i ono što vrijedi
A ono najbolje od svega-možemo se kladiti da će novi radio podosta slušati oni koji sebe smatraju malo većim Hrvatima od prosjeka. U društvu gdje vlada primitivizam, naravno da će se cijeniti jeftina dernjava, a ne 20 godina vježbanja klavira ili violine.
No, s druge strane, kada su karte na stolu, onda su stvari otvorene i jednostavne. Neki kritičari kažu da u Hrvatskoj ima hrpa novih bendova, pa ako napokon na radio dođe potpuni primitivizam, možda nekome i dosadi, pa počne uživati u kvalitetnoj novoj hrvatskoj glazbi, novih mladih bendova. Kada je sve javno i dostupno, više valjda glazbeno smeće neće biti toliko zanimljivo.
Možda se mora i glazbeno doći do poda da bi se počelo dizati malo više. Uostalom, ne treba glumiti da smo kao narod ono što nismo. Nije baš da iz automobila na semaforima čujemo opere. Neka svatko sluša što hoće, a radio će puštati ono što narod voli. Ako se ne bude slušao-takav radio neće imati reklama i propast će, no iskreno, sumnjamo u takvu mogućnost. Naprotiv, predviđamo im lijepu komercijalnu budućnost.
