Kako je Boban Radević Zabio Nož u Leđa Dajkoviću

Dobro jutro! Interesantno je kako jedna mala partija sa marginalnim rezultatima uspijeva da kontinuirano intrigira pažnju javnosti u Crnoj Gori. Mlada generacija srpskih nacionalista u Crnoj Gori, predvođena Milačićem i Dajkovićem, uspjela je sebe da nametne kao partnera pričom i bukom, sa vrlo malo suštine i rada. Uvid u evoluciju ovog hiper-oportunističkog kraka srpske nacionalističke politike u Crnoj Gori – od Milačića do Radevića – daje nam ogoljenu sliku mehanizma političkog djelovanja u Crnoj Gori uopšte.

Ne bilo vam zapovijeđeno, kliknite ovđe da se uključite u našu viber grupu.

Kako je Boban Radević Zabio Nož u Leđa Dajkoviću

Iako mnogi na pomen ovih političkih aktera odmahnu rukom i smatraju da je bavljenje njima gubljenje vremena, ne bih se sasvim složio. Pokret Prava Crna Gora i kasnije Slobodna Crna Gora za mene predstavljaju vrhunsku političku zagonetku iz nekoliko razloga.

Prije svega, umijeće korišćenja novih medija i društvenih mreža, kao i direktna komunikacija sa građanima. Tu Dajković nema premca. Savladao je zanat bolje od bilo koga drugoga. Ne postoji spontaniji političar na crnogorskoj sceni. Dajković je napravio hiperprodukciju onlajn političkog sadržaja i njome „zalio“ Crnu Goru, ali i region.

U vremenu kada su mentalne prečice najčešći proces donošenja odluka u politici, činilo bi se da bi ovakva komunikaciona strategija dala dobar rezultat, posebno kada je uparena sa populističkim srpskim etno-klerikalnim talasom koji od litija ima besprecedentnu mobilizacionu snagu. Dakle, kako je Dajković, koji je dobro verziran u društvene mreže i koji tako tečno govori vladajućim ideološkim diskursom, ostao na margini političkog života u Crnoj Gori, bez šanse da ikada pređe cenzus?

Stotine hiljada pratilaca, desetine hiljada pregleda i hiljade lajkova i komentara nikad se nijesu pretvorili u glasove. Institucionalna i, vrlo vjerovatno, finansijska podrška iz Beograda i Moskve, naklonost SPC-a i Vučićeve medijske mašinerije – i opet ništa.

Što mogu biti razlozi?

Prije svega crnogorska politička kultura, koja je provincijalna i koja ne trpi previše javnosti. Crnogorci u stvari vole sve što vole drugi ljudi, samo što ne vole javno. Dajković mnogo priča i mnogo pokazuje, i između sebe i biračkog tijela nije izgradio pregradni zid koji treba da ostavi prostor za mistifikaciju. Naša politička kultura je dramatična, voli usiljenu ozbiljnost i namrštenost, koju nekad prate razlozi za strahopoštovanje.

Dajković nema ništa od toga. Zato su i koštanja napuštanja njegovog pokreta perceptivno niska. Kao što je on napustio Milačića, tako su njega napustili prvo Žorž, pa sad Radević, iz potpuno istih razloga.

U nemogućnosti da sam sebi objasni ovu zagonetku, Dajković je pomislio da će zauzimanjem ekstremnijih pozicija sebe staviti u bolju poziciju, ali ni to ne daje rezultat. Danas u Crnoj Gori ne postoji ekstremniji političar u smislu podrške režimu u Beogradu i zastupanja interesa Srbije. Milan Knežević je mala beba za Dajka u tom smislu.

Možda u tome baš i jeste problem. Možda je ulazak u tu slijepu ulicu zauvijek ograničio ovaj pokret i možda je pogled u Dajkovića znak ostalima iz srpskog nacionalističkog korpusa da se batale Srbije i Vučića, jer niti će Srbija, niti Vučić, niti Dodik na kraju glasati za njih.

Kako god da se identifikujete u Crnoj Gori, naša politička realnost je bila i ostala izolovana i posebna u odnosu na srpsku. Ideološki se uticaj širi i Beograd će uvijek imati prste u našoj političkoj cicvari, ali teško da će prosječni crnogorski birač srpskog identiteta ikad poslušati beogradske vladare za koga i kako da glasaju.

To je shvatio i mlađani Radević, koji je za kratko vrijeme izgradio vrhunski nos za realan i stabilan politički uspjeh. Vidim ga već da će penziju dočekati u politici, i to bez mnogo napora i talenta.

Toliko za danas. Ugodan ostatak dana želimo.