Uzalud, gosođa se, očigledno, nije dobro naspavala. Nervozno gleda kroz staklo čovjeka koji joj uporno pokušava objasniti da je ne razumije. A ne razumije je zato što ne čuje.
Gospođa odmahuje glavom, u fazonu, tornjaj se. Počinje histerično da pjeni preko stakla, koje se od silne pljuvačke I dahtanja zamagli.
-Uh, kakav mi je ovo crni posao! Ne mogu se doglaviti s ljudima. Druže, ne mlataraj mi tom rukom, idi na drugi šalter, čujes li¬¬?! Oh, muke moje! Svašta moram podnijeti za ovu mizernu platu! Ma razumijem te, nego ti mene ne želiš da razumiješ. Nisi moj slučaj, idi na drugi šalter!
Izbezumljen čovjek gleda ženu kojoj se kosa od silnog mlataranja glavom izvukla iz punđe. U naletu bijesa počinje da maše rukama. Čovjek je gleda sažaljivo. Diže ruke, objašnjava. Uzalud! Nemoćno sliježe ramenima. Odlazi na drugi šalter u nadi da će naići na razumijevanje. Pokušava uhvatiti red. U stvari, to liči na sve osim na red. U želji da što prije završe posao, ljudi se guraju, ne obazirući se na čovjeka koji stoji kao ukopan.
U silnoj gužvi babi je pozlilo. Iznose je, poput džaka. Čovjek se okreće, pokazuje rukom za ženom koju iznose. Masa se ne osvrće, svako grabi da što prije završi posao. Napokon dolazi i njegov red. Nervozna službenica lijepi papir na kojem piše – PAUZA.
Čovjek u čudu gleda šta se dešava. Kroz glavu mu se motaju razne misli. Otkud pauza u tri? Odmahuje glavom, miri se sa situacijom.
-Šta buljiš? Umiješ li da čitaš?! Pauza, druže, imam i ja dušu. Radim kao konj po cijeli dan i slušam svakakve gluposti. Tu mi se gurate, unosite preko ovog stakla. Tačno, čini mi se da nije stakla na glavu biste mi se popeli.
Ljubazan osmijeh zatitra na čovjekovom licu. Želio je uveseliti, iako ništa nije mogao shvatiti. Osmijeh unese haos. Tu, dami koja nikako da ode na puzu, puče film. Poče da laje koliko je grlo nosi.
-Šta mi se smiješ, nesoju jedan?! Tako ti i treba Slavka, neka ti se smiju. E crna kukavica, šta sam dočekala. Ma, uskoro ću u penziju, pa se smijte kome hoćete. Idi, đavo te ponio, idi, čuješ li!
Čovjek posmatra bijesnu ženu koja grana rukama, naginje se, cima. Ništa mu ne bi jasno, osim da je osmijeh bio suvišan. Povuče se korak nazad. Posokoljena što čovjek uzmiče, žena skoči.
-Bježi, jado jadni! Prepao si se od žene. E jadna tvoja žena s tobom!
Pokušavajući da se probije kroz masu u bjekstvu od razjarene žene, čovjek slučajno okrznu mladića koji je stajao u redu. Ovaj se drznu, unese mu se u facu.
-Šta se guraš, mangupe?! Zar ne vidiš da sam ja na redu? Nećeš preko reda, kunem ti se.
Čovjek pokušava rukama da nešto kaže. Mladić ga prekida u naletu bijesa.
-Dosta mi je vas što glumite gluvonijeme. Idete po kafićima, ostavljući papire da vam se udijeli novac. Foliranti jedni! Ne mlataraj tim rukama! Gubi se odavde!
Unezvijeren, čovjek izlazi napolje. Uzima svjež vazduh koji mu para grudi. Oči se pune suzama, ne može ni naprijed ni nazad. Pruža ruke u naletu traženja objašnjenja.
Nemojte ga žaliti! Nema potrebe za tim! On se samo malo razlikuje od vas! Ne umije tako sočno da laje! Pokušao je biti dio vas; odgurnuli ste ga.
Zapitajte se, dragi moji, kuda vas vode te otrovne strijele i zašto sve više vas umire od srčanog udara.
Njegova tišina je glasnija, a snaga neizgovorene riječi jača nego sva vaša naklapanja. Džaba vam moć govora kad vam nedostaje snaga rasuđivanja!
Autorka teksta je profesorica književnosti i novinarka
