Piše,
Boris Trivan, bloger
Nova godina je nasilje. I psihičko i fizičko nasilje. Psihičko, jer te iz godine u godinu okruženje sili da MORAŠ da se provedeš kao nikad prije, MORAŠ da budeš srećan, MORAŠ da budeš veseo.
Pa ko još može da planira kako će se osjećati nekog određenog datuma? I ako neko i može, zašto bi onda planirao da se loše provede i bude nesrećan?? Fizički dio nasilja ima daleko širi dijapazon i kreće se od žuljanja novih cipela (jer MORAŠ da se obučeš specijalno za ovu priliku), pa sve do prežderavanja u nedogled. Sve u svemu, ono što našem društvu treba više od nove pozajmice MMF je lanac Sigurnih kuća za žrtve novogodišnjih i božićnih praznika.
Zapravo, novogodišnja tiranija započinje vrlo rano, negdje s početka novembra, kada se prvi od hiljadu tiranina oglasi pitanjem “Gdje ćeš za Novu godinu?”. Broj tiranina koji postavljaju ovo pitanje se onda vremenom množi i kulminira samog 31. decembra, da bi odmah potom 1. janura to pitanje mutiralo u “Gdje si bio za doček??” Odmah zatim, po principu regresije, pitanje ponovo mutira u “Gdje ćeš za srpsku?” do 13. januara, da bi se opet od jutra 14. vratilo na “Gdje si bio za….” Obrazac vam je jasan. Pakao.
Jedino što je gore od ove novogodišnje tiranije jeste silovanje zdravog razuma tokom božićnih praznika. Dakle, ako ste kojim srećnim slučajem zaboravili, podsjetiću vas da živimo u zemlji koja je imala i ima prilično turbulentan društveno-političko-religijski razvoj u posljednjih 100-ak godina. Sve smo prošli dosad, od kraljevine, preko komunističke meke i kvazi-demokratije, pa sve do ove neo-robovlasničke tvorevine. Samim tim, svaka porodica je u posljednja dva-tri koljena pripadala i rojalistima i komunistima, i vjernicima i ateistima. Trenutno smo u nekoj krizi identiteta, pa ne znamo jel’ nam prirodnije da prikoljemo svinjče za 29. novembar ili da odemo na liturgiju na Badnji dan, pa onda radimo oba, po principu – jedno će da upali.
Budući da sam tokom školovanja bio uskraćen da naučim nešto o religiji, bio sam prinuđen da percipiram božićne radosti od strane ovih što kao od vajkada slave sve to. Prvo i najvažnije je da mora da se posti. No, ispostavilo se da poenta posta nije uzdržavanje od tjelesnih zadovoljstava, već je to postalo jedna nova disciplina “kako izmanipulisati biblijsku riječ tako da nastaviš da uživaš u svemu, a da tehnički ne kršiš nijedan božji zakon”. Drugim riječima, možeš olajavati komšiju, mrzjeti svekrvu, švalerati se sa komšinicom, ali onog momenta kada vidite da neko jede, obavezno se morate zgroziti i prekrstiti, tražeći oprost za dotičnog. Dakle, samo posno tih dana. Iz tog razloga je čitav badnji dan vrlo stresan za mene jer od zobanja suvih šljiva niko preživio nije, a majka se prepriječi između mene i lonca i štiti sarmu ko da Krajinu brani. Pakao.
Ali ako izuzmemo moj primjer, pravi Srbi vjekovima unazad Badnje veče dočekuju tradicionalno uz sušene brusnice, turske serije i božićni bingo. Tehnički, Turci su dio naše tradicije, brusnica se ne spominje u Bibliji, jedino je taj Bingo malo diskutabilan. Naime, u Bibliji se spominje kockanje kao grijeh, ali ispostavilo se da Bingo nije kockanje već igra na sreću. Kao na primjer što je igra na sreću kad popu kažete da nemate para za opelo, pa onda ne znate hoće li sahraniti vaše najmilije ili ćete morati da ih gurnete u kanal i sačekate proljeće kad vam ističe stari kredit i steknete uslove da podignete novi. Ruku na srce, taj dio sa postom smo na nacionalnom nivou odlično uvježbali, s obzirom da su Srbi još od 1991. u neprekidnom postu jer samo za nejedenje mesa i imamo para.
