Piše,
Srđan Vukadinović, politički analitičar i sociolog
Inverzivnost i pogubnost tranzicijskih poduhvata u crnogorskom društvu je urušila sistem vrijednosti do granica koje su daleko od minimuma trpeljivosti. Namjesto jednog sistema vrijednosti nije stvoren drugi. Naprotiv, stvoren je jedan vrednosni vakuum u koji ulazi i može ući sve i svašta. I to traje jako dugo. Više od dvije i po decenija. Po svoj prilici da za ulazak i pozicioniranje u takvom sistemu vrednota nijesu potrebni ačivmnentski atributi (profesionalnost, stručnost, postignuće) nego neki drugi koji u svojoj osnovi sadrže one neformalne kanale promocije (nepotizam, klanovstvo, jamizam, burazerstvo, kumstvo). I tako nešto je prisutno u svim strukturama i podstrukturama djelovanja i angažmana u crnogorskom društvu.
Najava revizije primanja po osnovu statusa vrhunskih sportista u Crnoj Gori od strane resornog ministra uliva nadu da takve i slične aktivnosti se mogu pokrenuti i u drugim nadležnim ministarstvima i institucijama. Mada zato u drugim ministarstvima, mimo onoga koje se tiče sporta, treba mnogo više umijeća, nego biti samo ministar koga instaliraju političke stranke!
Sport je vrsta čovjekovog angažmana u kojoj najmanje do izražaja mogu doći naprijed navedena svojstva neformalnih kanala promocije. Jer, u borbi sa golovima ili koševima i bodovima, centimetrima i drugim mjerljivim svojstvima vrlo teško, da se ne kaže nikako, da išta drugo može pomoći. Mada ima i toga!? Proglašenje vrhunskih sportista u Crnoj Gori, prije nekoliko godina je upravo primjer kako se i u sportu kao odlučujući faktori mogu umiješati odnosi bliskost sa vladajućim političkim strukturama kao mjera (pre)vrednovanja nečega što je ostvareno na sportskom borilištu.
U svim pravilnicima ili zakonskim rješenjima statusa vrhunskih sportista, makar u regionu (Srbija, Hrvatska, Slovenija) je jasno navedeno da se tim statusom sportisti nagrađuju za osvojenu medalju u pojedinačnim i ekipnim sportovima u olimpijskim disciplinama na olimpiskim igrama, svjetskim i evropskim prvenstvima.
Međutim, u crnogorskom slučaju se pokazuje kako je moguće potpuno diskreditovati jednu sferu čovjekovog angažmana, gdje osim stvarnog postignuća u nadmetanju sa drugim može bilo što drugo imati upliva. Smišljanjem „ tople vode“ omogućilo se tako nešto u crnogorskom sportu, kada se prenebregnute sve slične važeće univerzalne konvencije.
Prema odredbama Zakona o sportu iz decembra 2007.godine status vrhunskog sportiste stiče lice koje je kao reprezent Crne Gore ostvarilo u pojedinačnoj ili ekipnoj konkurenciji prvo, drugo ili treće mjesto na olimpijskim igrama, paraolimopijskim igrama, svjetskom ili evropskom seniorskom prvenstvu koje su na programu olipmijskih igara, paraolimpijskjih igara i mediternanskih igara (???).
Izuzetno, vrhunski sportista može biti i lice koje dva i više puta ostvari međunarodno priznat sportski rezultat od posebnog značaja za Crnu Goru.
Smišljanjem „tople vode“ kroz uvlačenje mediteranskih igara, što nigdje u sličnim aktima u regionu ne postoji, omogućilo se pojedinim sportistima koji su bliski vlastima, a koji su iz neolimopijskih sportova, da u tako prepoznatu mjerljivu sferu, i u principu vrednosno i vidljivo ispoljenu uđu i neki faktori odlučivanja koji su strani postizanju sportskog rezultata. Omogućeno je tada, tako nešto, takmičarima iz karatea, koji nije tada bio oilipmijski sport (to će biti tek na OI 2020 godine u Japanu). Pri tome, zbog postojanja više federacija, i tada, kao i danas postoje dva ili više i svjetskih i evropskih šampiona u pojedinim kategorijama. Na sreću postignuća i sistema vrijednosti još pripadnici tih i sličnih sportova nijesu uspjeli da organizuju i druge ili treće olimpijske igre, pored onih koje se održavaju pod okriljem MOK-a.
Situacija je još poraznija po sistem vrednota ako se zna da tada nije bilo mjesta da sigurno dva najprepoznatija crnogorska sportista, vidljiva u širim planetarnim okvirima, dobiju status vrhunskog sportiste. Riječ je o Dejanu Savićeviću i Predragu Mijatoviću. Prvi je dva puta bio član fudbalskih klubova (Crvene zvezde i Milana), koji su osvoj Kup evropskih šampiona, odnosno Ligu prvaka. Pri tome, je bio ključni akter u finalnoj utakmici između Milana i Barcelone, odigrane 1994.godini u Atini, kada su „rosoneri“ pobijedili sa 4:0, najviše zahvaljujući Savićeviću. I Predrag Mijatović je bio ključni akter finalne utakmice Lige prvaka 1998.godine u Amsterdamu između Reala i Juventusa, budući da je postigao jedini gol sa kojim su Madriđani osvojili titulu prvaka Evrope u klupskom fudbalu. Igranje za dva velikana, Milan i Real, kao i značajna uloga u osvajanju titule šampiona Evrope je nešto što je „kraj svijeta“ u sportu, imajući u vidu i veličinu klubova i planetarnu popularnost fudbala. Tačno je da se status vrhunskog sportiste dodjeljuje za nastupe i rezultate ostvarene u reprezentativnim selekcijama, ali se u dva navedena slučaja mogla naći mogućnost izuzetnosti što je pomenuti zakon i omogućavao.
Primjer dolaska Nikole Janovića na ministarsku poziciju pokazuje što znači kada na to mjesto dođe neko ko ima izuzetan „minuli rad“ i ko je prepoznat u širim sportskim međunarodnim okvirima. Naravno, biće jako teško suprostaviti sistem vrijednosti nečemu što je pravna norma koja govori o „nekim stečenim pravima“. Uostalom Ustavni sud Crne Gore je neustavnim proglasio i izuzetne penzije javnih funkcionera i socijalna davanja majkama sa troje i više djece, a oni ih i dalje primaju.
Onako kako je sport fenomen po kome se prepoznaje jedna država i njen imidž u svijetu, tako su to na gotovo isti način i kultura i umjetnost. Mnogo toga sličnog, po modelu neformalnih kanala promocije, je napravljeno i prilikom dodjeljivanja statusa istaknutog kulturnog stvaraoca u Crnoj Gori. U Odredbi iz 2009.godine o kriterijumima i načinu dodjeljivanja statusa istaknutog kulturnog stvaraoca navodi se da se taj status može dodijeliti umjetniku i stručnjaku čije je djelo i stvaralaštvo od izuzetnog značaja za kulturu Crne Gore. Takođe se u odredbi navodi da će se voditi računa da se to zvanje dodjeljuje umjetnicima i stvarocima koji su u životnoj dobi od preko 75 godina.
Očito da neki pojedinci iz ove branše nijesu mogli čekati starosnu dob koja je preporučena kao bitna za dodjelu ovog statusa, jer nisu bili sigurni ni u svoje (ne)stvaralaštvo, ni u situaciju da će njihovi politički prijatelji trajati toiliko dugo. Brže bolje su aktivirali nepotističke i klanovske veze i sami sebi dodijelili takva zvanja. Pri tome za razliku od jednog značajnog broja sportista (vaterpolisti, rukometašice, bokseri), po čijim rezultatima je Crna Gora prepoznata u međunarodnim okvirima ogromnoj većini istaknutih, na pomenuti način promovisanih, kulturnih stvaralaca je najveći stvaralački domet i zanimanje nacionalnost. Ali, u tom resoru još nije na vidiku ni pomen o revizijama tih statusa, a ni vrijeme za tako nešto, budući da su gotovo svi ministri, kao i i aktuelni „vjerni čuvari lika i djela bivših ministara ili aktuelnih vođa klanova u crnogorskoj kulturi“
U uspostavi sistema vrijednosti u crnogorskom društvu kao nasušne potrebe eliminisanja svega onoga što ima malo ili nimalo dodira sa postignućem potrebni su neki novi Janovići, kao i Savićevići ili Mijatovići… Pojedinci su to po kojima se prepoznaje Crna Gora. Svoju vrijednost i kvalitet života oni mogu obezbijediti bilo gdje, i u regionu, i svijetu. Sasvim je nebitno koje su političke stranke i lideri tamo konkretno na vlasti, kao i koji neformalni kanali promocije mogu „pomoći“. Uliva to nadu da poslije godina urušavanja crnogorsko društvo može kreirati sistem vrijednosti prihvatljiv za većinu njenih građana. A to je organska potreba crnogorskog društva koju ne mogu proizvesti uzaludni vapaji da tako nešto treba uraditi. Nju mogu ustoličiti i promovisati oni koji su nosioci odličja sa samo jednih olimpijskih igara, svjetskih ili evropskih prvenstava i šampionata. I kojima nacionalnost nije zanimanje. I to ne samo u sportu. Takvi ne mogu biti prodavci magle koji će smišljati „toplu vodu“ da bi sebi pribavili neku korist, već istinski poznavaoci i zagovornici sistema vrijednsti prisutnog u većini razvijenog, i regiona, i svijeta, a koji počiva na opšteprihvaćenim konvencijama.
