Oklijevala sam da pišem o Donaldu Trampu. Brinula sam se da bi, ako bih napisala nešto što bi ga naljutilo, objavio jedan od svojih sarkastičnih ponoćnih tweetova o meni koji bi zvučao kao “počela je s 3, danas je 1”.
Bila bih uznemirena, naravno. I laknulo bi mi što nemam nulu. Ali znam Trampa odavno. Tako priča o ženama. Sjećam se kad je tužno objavio vijest da Hajdi Klum više nije desetka.
Sjećam se i kada je Hauardu Sternu ponudio svoj klinički ispad o Hale Beri. “Od sredine do ramena je desetka. Lice je solidna osmica. A noge su možda malo manje od toga”. Kao što mi je jednom rekao: “Neki ljudi mi govore da žele žene koje su suština, a ne lijepe modele. To samo znači da ne mogu dobiti lijepe modele”.
Tako kada je Megin Keli sa Fox Newsa potpaljivala Trampa tokom republikanske debate pitajući ga o njegovom pakosnom Twitter nalogu i konstatujući “nazivali ste žene koje ne volite debelim svinjama, psima, gnjidama i odvratnim životinjama”, rekao je “znao sam šta čega će se glamurozni nekadašnji parničar sjetiti”.
To je bilo kao kada Tom Kruz izaziva Džeka Nikolsona u “Nekoliko dobrih ljudi”. Keli je pokušala na navede Trampa da je napadne na ženomrzački način. Ali on je ostao uzdržan, ne dotičući se svog od-gnjide-do -supermodela sistema ocjenjivanja koji voli da koristi. Pokazao je da je iziritiran tek kasnije, tvitujući da je voditeljka “pukla” i da je “potpuno precijenjena” i “bijesna”, nazvavši je kasnije “fuficom”.
Ima nečeg zabavnog u vezi Fox Newsa koji je svakodnevno parada misica univerzuma, pretrpan prelijepim voditeljkama, reporterima, pa čak i “ekspertima”, što je Trampu davalo poteškoće da se fokusira na ženski izgled.
Nakon debate pale su mi na pamet tri stvari: Rodžer Ailes je televizijski genije. Nije slučajno što je vodio deveti najgledaniji šou ikada na kablovskoj, odmah iza koledž fudbala i ekstra udarcem izbacio protivnika Džona Stjuarta iz velikog finala. Keli ima mnogo toga poput Tima Raserta u sebi: ona zna kako da uspostavi hiptotizersku pucnjavu kod O.K. Korala i napuni pištolj za nastavak poslije svake paljbe.
Tramp je, kao i uvijek, radosno ofanzivan i izuzetno zabavni kralj na stolici sa postoljem u emisiji “Great American Food Fight”. On je, kako je Kurt Andersen napisao 2006. “reinkarnacija u 21. vijeku P.T. Barnuma i Dajmonda Džima Brejdija, Džona Gotija bez kriminalne organizacije, jedini bijeli Njujorčanin koji živi kao najnakićeniji, najbahatiji reper – oličenje u prenešenom smislu”.
Pisac Volter Kirn tvitnuo je nakon debate: “Tramp jednostavno kanališe pomodrjeli sitni, razjareni narcisizam koji je prirodno stanje Selfi Nacije”. Uostalom, Džejms Glik je tvitnuo “kandidovanje za predsjednika je novi selfi”.
Obožavam Trampove hiperbolične, nekompjuterske letove jer je u svijetu premalo operskih likova. Razmišljam o njemu kao o “Toonu”. Privučen je na taj način. A svojim žargonom Frenka Sinatre o ženama sa strane uvijek me je tretirao učtivo i profesionalno.
Vratimo se u 1999. kada je flertovao s kandidovanjem za predsjednika, pitala sam džentlmena kako bi osvojio ženske glasove.
“Možda bih uradio loše”, rekao je on s osmijehom. “Znaju me bolje nego iko drugi. Žene su mnogo napornije i više proračunate od muškaraca. Imam bolji odnos sa ženama”.
Ova kampanja je sirovija i nepristojnija nego inače, što je odraz njihovog ponašanja na Twitteru. Ali to ne može biti samo zlobnički zabavno, već i posve korisno imati sve od agitovanja do superega.
Nakon praćenja devet predsjedničkih izbora zaključila sam da je veoma teško znati za koga glasate — čak i nakon nakon slabih kampanja sa apsurdnim nivoom izloženosti kandidata.
To je zato što ne možete predvidjeti gdje će se kriza pojaviti ili šta će gremlini nesigurnosti i izopačenosti u Bijeloj kući neminovno izazvati u predsjedničkoj psihi.
Možete imati kandidata kao što je W. nakon što nam iskreno kaže da će voditi “skromnu” vanjsku politiku, a koji će nastaviti da se spotiče o višedecenijske ratove na Bliskom istoku.
Možete imati i šarmantnog pridošlicu poput Baraka Obame, rastućeg političkog Pegaza čiji odnos slabi otkako se ispostavilo da prezire politiku.
Mačka je uvijek u džaku, pa što da ne i mačka koja se gura?
Doći će do trzaja i grimasa ako Tramp krene stranputicom, kao što je uradio s predsjedničkim izvodom iz matične knjige rođenih. njegovo zaziranje od žena moglo bi povrijediti neke žene u republikanskoj partiji.
Njegove političke ideje povučene su iz njegovih crijeva, a ne glave. Ipak, on može biti katalizator, osporavajući svoje rivale tamo gdje bude trebalo, potkradajući fasadu koja je konstruisana razbojničkim odlukama. On može da prodre u iluzije, počevši od Džebove odbrane njegovog brata.
Razmislite o tome kako je Tramp pomakao zavjesu u četvrtak uveče, objašnjavajući kako je finansijski quid pro quos iskrivio politički sistem.
“Pa, rećiću vam nešto, šro se tiče Hilari Klinton, rekao sam joj budi na mom vjenčanju i ona je došla na moje vjenčanje”, rekao je on. “Znate zašto? Nije imala izbora jer sam donirao. Donirao sam fondaciji koja, iskreno, treba da čini dobro. Nijesam znao da će ona taj novac koristiti za letove privatnim avionima svuda po svijetu”.
Ponekad šou treba šoumena.
