Piše:
Zorana Šuvaković
Amerika nema mnogo šansi da se izbori sa moćnim pištoljaško-mitraljeskim lobijem i da regulativu oko upotrebe i posjedovanja oružja dovede u sklad sa normama mirnodopskog građanskog društva. Bez obzira što joj je srce slomljeno činjenicom da su u najnovijem ubistvenom piru opet stradala djeca (masakr u gimnaziji u Parklendu, na Floridi), nema naznaka da će logika “slobode Divljeg zapada”, podmazana milionskim profitima i potkupljenim političarima, biti najzad poražena. Među komentatorima se procjenjuje da će eventualne zakonske promjene biti kozmetičke prirode, ako ih uopšte i bude: Vašington prosto nema snage da se izbori sa silom industrije vatrenog oružja, nezajažljivim profitom i agresivnim zastupnicima, koji organizovano, poput neke totalitarne države, pružaju pipke u sve pore društva.
Tržište je preplavljeno svim vrstama najubitačnijeg ratnog oružja i municije, svakodnevno se “obogaćuje” ponuda novim modelima sa pojačanom snagom za ubrzano masovno usmrćivanje. Puške, koltovi, mitraljezi, berete, šaržeri, redenici, punjači, dobacivači, orozi, beskrajna varijacija dodataka… za lako nadograđivanje. Kao “Lego kocke”, što reče jedan ljubitelj ove američke igre. Besmislen je pokušaj da se prevedu lingvističke kombinacije kojim se inventivno krste novi proizvodi na pijaci oružja. Rječnici više nisu u stanju da verbalno objasne modernizovane dosege ovog biznisa.
Tinejdžer je u Parklendu ubio 17 školaraca usred nastave. Samo četiri mjeseca prije ovog masakra, penzioner je u Las Vegasu na festivalsku publiku sa 34. sprata sručio kišu metaka i nasumično usmrtio 58 ljudi. U crkvi u Teksasu je stradalo 27 vjernika usred propovjedi, stotinak dana prije tragedije u Las Vegasu. Nekoliko godina ranije u Sendi Huku na sličan način okončani su životi 28 osnovaca, prvaka i njihovih nastavnika… “Iz čista mira” student je na Univerzitetu Virdžinija Tek (2007. godine) poubijao 33 svojih kolega… To su neki od najšokantnijih primjera koji se i dalje pominju u medijima. Hiljade Amerikanaca strada svake godine na sličan način kao gimnazijalci u Floridi. Višestruko puta više nego u ratovima koje Vašington vodi po svijetu.
Divni momci i velike patriote
Poslije masakra u Parklendu, mnogo suza i bijesa sručilo se na pleća vašingtonskog establišmenta, i to baš u godini kada se biraju novi Kongres i trećina Senata. Učenici gimnazije i roditelji žrtava dolaze u američku prestonicu “naoružani” potresnim ispovjestima, zahtijevaju da se hitno iz osnova promjene zakoni, obećavaju da će ovoga puta “djeca riješiti ono što nisu uspjeli odrasli” i da će mobilizacija biti dugotrajna. Da neće stati dok se ne preduzmu krupni koraci za zaustavljanje lančanih masovnih ubistava.
Pred guvernerima svih američkih država, u direktnom televizijskom prenosu, Donald Tramp otkriva da je ručao sa čelnicima Nacionalne asocijacije za oružje. Samo desetak dana pošto je devetneastogodišnji Nikolas Kruz pokosio 17 tinejdžera i nekoliko dana pošto je saslušao ojađene roditelje i gimnazijalce, američki predsjednik tvrdi da su direktori najuticajnije lobističke grupe u zemlji ,”velike patriote”, “divni momci”, i da žele da rade zajedno, u interesu Amerike. Na tom ručku “oružari” su se sa Trampom složili samo oko jednog njegovog predloga: da se, u cilju suzbijanja nasilja, što prije, u svim školama u zemlji, naoružaju i nastavnici. “Oni najbolji i provjereni, koji znaju da pucaju”, dobiće, zbog novog zaduženja, dodatni novčani bonus. Još više ratnog oružja u rukama civila, kad javnost zahtijeva da ono postane teže dostupno, to je klasični prijedlog koji uspijeva da proturi NRA poslije svakog pucačkog pira.
Ako bude želio da se bori za zakonsko podizanje starosne granice (za kupovinu oružja sa najmasovnijim ubitačnim dejstvom), Tramp će morati da slomi čvrsti otpor NRA, jer to će znatno ugroziti brzi rast prodaje municije. Često se u Evropi pominje kako Amerikanci obrnuto rangiraju opasne zamke za mlade. Lakše je u Americi doći do heklera nego do čaše piva. Osamnaestogodišnjaci mogu da ga kupe u najobičnijoj radnji, i mlađi tinejdžeri, trinaestogodišnjaci, mogu da se igraju sa svojim ličnim mitraljezima, ako su ih dobili na poklon od roditelja ili prijatelja. Ako, pak, policija u raciji, na nekoj mladalačkoj žurci, pronađe bocu piva ili vina, stradaće i roditelji, i djeca. U lokal gdje se toči alkohol ne možeš ući bez legitimacije koja pokazuje da si stariji od 21 godine. U rat sa svojim zemljacima možeš naoružan da uđeš mnogo godina ranije.
Ni Barak Obama nije izdržao
Apsurd je očigledan i nije ga potrebno dodatno objašnjavati, ali za njegovo opstajanje uspješno se bore zastupnici interesa industrije oružja, u čijim se rukama obrće i oplođuje oko tri i po milijardi dolara godišnje, sa tendencijom rasta. Izgledi da se nešto promijeni poslije Parklenda su minimalni. Kongres i Vrhovni sud, kako je to davno rečeno (i nikom ništa) su kupljeni. “U Virdžiniji, na primjer, niko ne može da računa da će biti izabran na bilo kakvu funkciju ako se prethodno nije poklonio pred oltarom NRA”. Tu je tvrdnju javno iznio jedan ugledni profesor univerziteta poslije masovnog ubistva u Virdžinija Teku, kada je stradalo na desetine studenata, prije 11 godina. Niko nije reagovao. Još nevjerovatnije se čini da će budući kongresmeni biti spremni da se spore sa NRA-om pred izbore u novembru.
Nije Tramp jedini koji je postao predsjednik SAD-a uz finansijsku podršku od 30 miliona dolara koju mu je za kampanju poklonila NRA. Tri prethodna republikanska predsjednika, Ronald Regan, Džordž Buš stariji i Džordž Buš mlađi, domogli su se Bijele kuće zahvaljujući odlučujućoj podršci “puškara”, koji su im donijeli bar po pet presudnih procenata glasova, kako je to precizno izračunato u agencijama za ispitivanje javnog mnenja. Porazi na izborima, prouzrokovanih zbog osporavanja “idejnog koncepta” oružara, odavno su zamorili i Demokratsku stranku. Još 2006. godine, kada su odlučili da osvoje Kongres, svi kandidati instruisani su da krenu takozvanim trećim kolosjekom: nemojte u kampanjama da pominjete oružje, to ljude i ovako ne zanima.
Tog naravoučenija držao se donekle i Barak Obama. Iako je za njegovog mandata bio suočen sa 14 masovnih ubistava, i svaki put na njih reagovao obećavajućim govorom, on je brzo prestajao da govori o tragedijama. I kada je Kapitol Hil bio u rukama demokrata nije se u vrijeme Obame pošlo sa mrtve tačke u vezi sa oružjem. Hroničari su zabilježili da se Obamina administracija nije mnogo razlikovala od Bušove, što se tiče odnosa sa NRA-om i (ne)pristajanjem na njihove uslove.
Vejn Lapjer, jedan od najpoznatijih šefova NRA, optužio je “elitu” i liberarne medije da zloupotrebljavaju tragediju u Parklendu, nazvao ih je socijalistima koji “mrze individualne slobode” i po ko zna koji put pozvao je javnost da poštuje Drugi amandman Ustava i pravo na nošenje oružja radi odbrane. Istovremeno na vebsajt NRA stavljen je tekst koji obiluje hvalospjevima baš za pušku AR-15, kojom je Nikolas Kruz ubio 17 gimnazijalaca. Pod naslovom “Deset razloga da imate AR-15”, opisuje se da je ova puška neopravdano ocrnjena iako je najprodavanije oružje u Americi. Navodi se da nema boljeg oružja za samozaštitu, da je odlično i za rekreaciju, jer se iz nje “lako puca i pogađa meta”, da nema pogodnijeg oružja za mlade početnike, da je perfektno sredstvo za rančere kad treba da upucaju “čopor vukova”, ženama se preporučuje da počnu da pucaju baš iz AR-15, zbog lakog i “kul” obarača…
Može li nešto promijeniti marš na Vašington?
Trampove patriote iz NRA tvrde da je “imati AR-15” američki simbol isto koliko bejzbol, pita od jabuka, ili Drugi amandman te da je “vlasništvo nad ovim oružjem najbolji način da se odbrani američka izuzetnost, nezavisnost, sve ono zbog čega smo nacija srećnih i hrabrih ljudi”. Nema boljeg načina da se razumije o kakvoj organizaciji je riječ nego da se pogleda zvanični sajt NRA (home.nra.org). U trenutku kad cijela nacija oplakuje nevine žrtve izginule od rafala AR-15, NRA predosjeća pad prodaje i grabi trenutak da ga izreklamira, ne mareći što će time dodatno povrijediti ucvijeljene roditelje i prijatelje.
Prirodno je onda što se među privilegovanim članovima koji pripadaju Zlatnom prstenu slobodnog društva (Golden Ring of Freedom society), nekoj vrsti glavnog odbora lobističke firme NRA, nalazi i uspešni direktor kompanije koja proizvodi hvaljenu pušku AR-15. Ovaj rukovodilac druge najveće kompanije oružja u SAD-u zaslužio je svoje prestižno mjesto u NRA zahvaljujući donaciji većoj od milion dolara. Zlatni prsten oko čelnika NRA ima odlučujuću riječ u svim aktivnostima ove organizacije, koja sebe predstavlja kao neprofitno društvo. I iz tog detalja može se zaključiti da je stvarni gazda ove Nacionalne asocijacije za oružje industrija oružja. Članovi tu nemaju stvarni uticaj. Odlučuju profiteri patriotizma.
Ne bi mogli da očekujemo čuda. Ali, ako bi preživjele žrtve masakra u Floridi zaista uspjele da mobilizuju milion ljudi na maršu u Vašingtonu (najavljenom za 24. mart), možda bi to mogao da bude zakašnjeli početak duge borbe koja tek slijedi. Danas je već zaboravljeno da su mladi ljudi masovnim okupljanjima uspjeli da zaustave rat u Vijetnamu, kada su regruti počeli u velikom broju da se u kovčezima vraćaju kući u Ameriku. Civilne žrtve na “neprijateljskoj strani” ni tada se nisu brojale, kao što se ni danas ne pominju hiljade civila koji stradaju u Avganistanu, Jemenu, Iraku, Palestini… Ali, ratnih profitera ima sve više na svim stranama svijeta i uvijek tvrde da su patriote. Za početak, bila bi velika stvar da im se sa glave skine bar taj oreol.
