Ljetos se navršilo punih 30 godina od njegove smrti, a da to niko u Crnoj Gori i regionu nije pomenuo, niti obilježio, piše Pobjeda.
Nije Aligrudić bio neki osrednji glumac, blijedi epizodista, o kojemu bi se govorilo ponekad, samo kada treba „uvaliti” ulogu koju niko drugi nije htio. Nije bio ni povremeni izletnik u svijet pozorišta i filma. Doduše, u pozorištu je ostvario relativno mali broj uloga, dok ih je na filmu odigrao više od devedeset. Mnogi jugoslovenski pozorišni i filmski umjetnici smatrali su ga za jednog od najvećih glumaca. Bio je od onih umjetnika koji su se svojom pojavom, karakterom i harizmom duboko odvajali od svojih kolega. Svijet sam za sebe, naizgled nedodirljiv i nepristupačan, gradio je svoju umjetničku priču praktično sve do same smrti, ne dočekavši 51. rođendan.
Iako je rođen 15. oktobra 1934. godine u Bitolju, malo ljudi zna da je Aligrudić porijeklom iz Zete, iz sela Balabani. To nije zaboravio crnogorski reditelj Slobodan Milatović, koji se za Pobjedu prisjetio da je nekadašnji Festival jugoslovenskog alternativnog teatra (FJAT) odmah nakon Alijine smrti ustanovio glumačku nagradu „Slobodan Aligrudić”. Paradoksalno je da čuveni glumac nikad nije dobio nijedno zvanično glumačko priznanje.
„Željeli smo na neki način da mu se odužimo i rezultat toga je ta nagrada na FJAT-u. Devedesetih smo jednom organizovali i kulturnu manifestaciju „Dani Slobodana Aligrudića”, ali zbog ondašnje krize nije ponovljena“, kazao je Milatović.
Ovaj reditelj tvrdi da se Crna Gora nije dovoljno odužila svom velikom umjetniku, te da bi neku od pozorišnih scena u našoj državi trebalo nazvati po Aligrudiću.
„Možda bi najbolje bilo da se scena u KIC-u „Zeta“ nazove po njemu. To je mjesto njegovog porijekla, kojemu se uvijek rado vraćao“, istakao je Milatović, koji je sa Aligrudićem 1984. radio na predstavi „Politika kao sudbina“.
U prvom dijelu karijere, jednu od najvećih uloga Aligrudić je ostvario u filmu „Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT“ Dušana Makavejeva, zatim i u zabranjenom filmu Živojina Pavlovića „Zaseda“. Osamdesetih godina bila je antologijska njegova uloga oca glavnog junaka u filmu „Sjećaš li se Doli Bel“, u režiji Emira Kusturice. Veoma zapaženu ulogu imao je i u Kusturičinom filmu „Otac na službenom putu“, u kom je tumačio lik agenta Udbe zaduženog za prevaspitavanje glavnogjunaka.
Glumac Slavko Štimac, koji je u filmu „Sjećaš li se Doli Bel“ igrao sina Slobodanu Aligrudiću, kazao je za Pobjedu da je Aliju prvi put upoznao na snimanju filma „Specijalno vaspitanje“ 1976. godine.
„Tada smo se kratko vidjeli, a pravi utisak je, naravno, ostavio na mene kad smo radili na filmu „Sjećaš li se Doli Bel“. Bio je fascinantan. Osim što je šarmom i maštovitošću bio inspirativan za sve nas, zbližili smo se i kao ljudi. Imao sam šta da naučim od jednog takvog talentovanog i iskusnog glumca“, kazao je Štimac.
Jedan kratak period Aligrudić je šezdesetih proveo u Ateljeu 212, koji je napustio 1968. godine. U Crnogorskom narodnom pozorištu prvi put se pojavio 1970. godine, i to kao reditelj. Premijera predstave „Ljubi bližnjega svoga“, koju je režirao po tekstu Vaska Ivanovića, održana je 29. decembra 1970. Potom je u decembru 1975. igrao u predstavi „Ratna sreća”, u režiji Radomira Šaranovića, a dvije godine kasnije ostvario je ulogu u „Emigrantima“, u režiji Nikole Vavića. Posljednja njegova uloga u CNP-u bila je u predstavi „Odbrana i posljednji dani“, u režiji Branislava Mićunovića, koja je premijerno izvedena 7. marta 1985. godine, svega pet mjeseci prije Aligrudićeve smrti.
Reditelj Blagota Eraković, koji je u to vrijeme mnogo radio u Crnogorskom narodnom pozorištu, pamti Aligrudića kao pronicljivog i inteligentnog glumca, koji nije trpio nepravdu.
„Zbog toga je ulazio u teške sukobe sa ljudima. Nije mu bilo strano ni da se potuče u kafani. Jednom je rekao genijalnu rečenicu: „Mene su stalno otkrivali”. A zašto? Zato što je on igrao u svim prvim avangardnim jugoslovenskim filmovima, kod reditelja kao što su Makavejev, Rakonjac itd, pa sve do Kusturice. Njegova scena umiranja u „Sjećaš li se Doli Bel“ je antologijska. Treba je prikazivati studentima glume kada hoćete da ih naučite kako se umire na filmu“, kazao je Eraković i dodao da Crna Gora mora naći način da se oduži svom velikom glumcu.
Slobodan Aligrudić igrao je i u filmovima „Specijalno vaspitanje“, „Nacionalna klasa” i „Variola vera“, u režiji Gorana Markovića. Ovaj reditelj za Pobjedu je izjavio da je Aligrudić bio fantastičan glumac i da duboko žali što u njegovim filmovima nije igrao veće uloge.
„Te epizode je odrađivao sa velikim entuzijazmom i velikom važnom „bojom”, koje moji filmovi nikad ne bi imali da nije bilo njega. Ono što je uradio, recimo, u „Sjećaš li se Doli Bel“, obilježilo je taj film i dalo mu veličinu. Da nije bilo Alije, taj film ne bi ni upola vrijedio koliko vrijedi“, kazao je Marković.
Od svih sjajnih glumaca iz tog perioda, najviše pažnje privlačili su Aligrudić i Zoran Radmilović. Jedno vrijeme zajedno su i tvorili repertoar Ateljea 212, a mnogi su ih upoređivali, tražili im zajedničke vrline i mane. Komentarišući ta poređenja, Goran Marković kaže da su oni bili, ipak, bitno različiti.
„Alija je bio autentičan glumac. Prije bih ga uporedio sa Pavlom Vuisićem, nego sa Zoranom Radmilovićem. Alija je imao posebnu vrstu humora i rada na ulozi, ali je bio bukvalno kao da ste prenijeli njegov privatni lik na film. Iako je igrao različite likove i karaktere, uvijek je bio apsolutno autentičan, kao i Pavle Vuisić. Zato su njih dvojica bili pravi filmski glumci, a ne pozorišni“, kazao je Marković.
Slični ili različiti, slučaj je htio da Zoran Radmilović sa ovoga svijeta ode 21. jula 1985. godine, a samo dvadesetak dana kasnije preminuo je i njegov pozorišni brat Slobodan Aligrudić.
I dok ovaj prvi u Srbiji ima manifestaciju u njegovu čast „Dani Zorana Radmilovića“ i nagradu „Zoranov brk“, Aligrudić još nema ništa. Ima, jedino, sjećanje prijatelja i kolega. Premalo je to za jednu veliku kreaciju koju je porijeklom ponio iz Crne Gore i čitavom regionu predstavio kao vrhunsko glumačko i ljudsko dostignuće.
