Vrstih i direktnih uzora Cile nije imao. U nekom širem duhovno filozofskom smislu nosio je potrebu da jednostavnije, prije svega, bojom sve svoje iskaže. U tom smislu moglo bi se govoriti o širokoj duhovnoj osnovi kakvu su u našim prostorima inaugurisali Petar Lubarda i Milan Konjović. Stvaralački i tematski slikarstvo ovog umjetnika poistovjećivalo se s vremenom, ocijenio je prije dvadesetak godina čuveni crnogorski kritičar Milan Coko Marović, a kao da je zapisano uz aktuelnu postavku „Ciklusi” Milana Cileta Marinkovića u Modernoj galeriji podgoričkih Muzeja i galerija. Izložba u Podgorici, kako ističe Marinković, uslijedila je nakon pauze od 20 godina, i kako priznaje tada mu je ovo Marovićevo poređenje s Lubardom izuzetno imponovalo. Slike koje sada gledamo nedavno je vidjela publika u Parizu i Londonu.
“Podgorica kao grad se potpuno promijenila u odnosu na prije 20 godina. I Pariz se promijenio. Jer, tamo vlada atmosfera nemira, terorističkih napada, i kod ljudi je sad prisutna obazrivost, i ljudi sada zaziru”, kaže Marinković..
Ipak, promjene ne moraju uvijek biti negativne. Koliko su bitne promjene za umjetnika, pa čak i da se i on sam mijenja?
“Za umjetnika je to jako značajno. Promjene su čak neizbježne, do njih mora doći, i to nije samo u umjetnosti, već u politici, sportu, pozorištu. Mora doći novi kvalitet, novi život. Promjene su jako bitne jer dolaze novi ljudi, koji donose novu snagu, novi naboj, novi kvalitet, novu životnu energiju”.
Da li biste rekli da su i Vaše nove slike novi kvalitet, jer se ipak razlikuju u odnosu na ono što ste dosad radili, naročito u pogledu boje, gdje se čini da nema mnogo miješanja na paleti?
“Neke stvari su se dosta raščistile, i ja sam dosta radio na tome. Ove slike imaju jaku ekpresiju. Ne varate se, nema tu mnogo miješanja na paleti. Na ovim posljednjim slikama došao sam do čiste, fovističke boje, gdje su ti dodiri s njemačkim ekspresionizmom, sa Bazilicom, sa Markusom… Paleta, ta boja koju sam uvijek tražio, a želio sam jednu čistinu i jednu kristalnost, mislim da sam došao do toga, i zadovoljan sam. I francuski kritičari su to primijetili, i dovode ih u vezu sa nekom novom transavangardom, sa nekom novom slikom koja se pravi, koja dolazi, a koja je očigledna i kod neke ekipe s kojom sam ja izlagao kao što su Sandro Kija, Mimo Paladini, Frančesko Klemente, Žerar Garus… Došlo je jedno vrijeme koje još nije zaustavljeno, koje se još formira, koje ima svoj tok…
S obzirom na boju, koliko vam je bitno svijetlo?
“Pa bitno je. Od rođenja uvijek živim na nekim visinama. U Parizu živim na 18. a u Beogradu na osmom spratu, i to veliko prostranstvo neba i te neke čistine, nekih lutajućih oblaka, koji nadiru, i koji su ponekad olujni, uvijek sam volio nebo i što je Gogen govori „još uvijek puno ultramarina”. To jeste mediteransko. Recimo, i za Lubardu je bilo bitno svjetlo, a on je posmatrao brda, krš. I to sam shvatio kad smo se s Cokom spuštali prema Budvi, i onda se vidi taj krš i kako se mijenja na svjetlu, i to je Lubarda”.
Čini se da Vam je potrebno veliko platno da se razmašete?
“Jeste, volim širinu gesta. Prije naslikam veliku sliku nego malu. Mala me nekako sputava, uvodi me u nekakva druga stanja mimo slikanja. U velikoj slici ima zamaha, gesta, širine, nekog mlaza koji sve to oblikuje i stvara”.
Vjerni ste temi-motivu marginalaca. Da li je razlog tome njihova vizuelna upečatljivost ili nešto drugo? Da li ste se možda i Vi nekad osjećali kao marginalac?
“Uvijek su me u filmovima i u životu oduševljavali marginalci, koji su mi bili zanimljivi da ih slikam, posmatram, da ih slušam. Možda sam i sam nekada imao neku želju, ali sam više to glumio i volio da se predstavljam drukčije, nego obično. Ta moja tematika, te „Modiskinje”, „Prolaznici”, „Valkira”… je kao neki moj putujući cirkus.
S Dadom uz vino
U Parizu su radili i živjeli i neki veliki crnogorski slikari kad i Vi. Da li ste se družili, kontaktirali?
“Jeste, naravno bilo je druženja, čak jako zanimljivog sa mnogim slikarima, jer evo me sad u nekim antologijama sa Pariskim krugom. Mnogi nijesu više živi, ali je to bilo zanimljivo druženje. Recimo Dado koga sam upoznao, i koji je uvijek volio da mu dođem, i kome je bilo drago da postignem neki uspjeh, i uvijek je otvarao dobro vino i pršutu”.
Ćerkin uspjeh je moj uspjeh
Koliko Vas ispunjava činjenica da je ćerka krenula Vašim putem? Da li Vas njeni uspjesi raduju više, nego Vaši nekada?
“Moja ćerka, Dana Mar je vrsna kolažistkinja. Ona je krenula mojim putem, ali nije likovnjak, već je završila dizajn. Jeste na mom tragu, jer, ona je „žvakala” moje slike dok je bila u krevecu. Ali, nju zanima film, moda, slikarstvo, dizajn, sve što može da spoji u jedan kolaž koji treba da bude dobar. Raduju me njeni uspjesi više nego moji. Jer, ja sam i u nekim godinama kad sam se zadovoljio svih tih stvari. A, svaki njen i manji uspjeh doživljavam kao sopstveni veliki uspjeh”.
Dalijeva dilema – Cile ili Čile
Otkud nadimak Cile?
“Jeste, nema mnogo veze s mojim imenom. Ali, u vrijeme kada sam ja upisao akademiju, kod mojih profesorki Mirjane Mihać, kasnije Cuce Sokić, i kod profesora Mladena Srbinovića, akademiju u Beogradu su upisivali ljudi iz svih krajeva, iz Pirana, Makedonije, Slovenije, čak i iz Bugarske. A, ja im nijesam pamtio niti znao imena, pa sam svakog ponaosob zvao Cile, pa su i oni počeli mene da zovu Cile, i to je tako ostalo. Ovaj nadimak je u Parizu dosta zanimljiv. Prilikom jednog mog susreta s Dalijem on je mislio da je u pitanju Južna Amerika i Čile, a ja kažem ne, nego Cile, i objasnim da je to ime, nadimak, kao Miodrag Đurić Dado, iako je postojala i grupa DADA”.
