Kultura

Čitanje raspada u novim okolnostima

Foto: Duško Miljanić

Na sceni Studio Crnogorskog narodnog pozorišta sinoć je premijerno izvedena predstava „Mamu mu ko je prvi počeo“ u režiji Luke Kortine, italijanskog reditelja sa makedonskom adresom. Ovim projektom studenti glume cetinjskog FDU, u klasi profesora Branimira Popovića, diplomirali su i to na dan kada je sad već kultni komad Dejana Dukovskog praizveden prije dvije decenije u Makedonskom narodnom teatru u Skoplju.

Reditelju Kortini ovo nije prvi angažman u CNP-u, publika još rado gleda njegovu „Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja“, a uoči premijere sa njim je Pobjeda razgovarala o drugačijem smislu koji je pronašao u tekstu Dukovskog i novim crnogorskim teatarskim snagama.

Kada ste birali komad za ponovni angažman u CNP-u, šta je presudilo da izbor bude ovaj tekst?

“Iako je ovo, čini mi se, prvi tekst koji sam pročitao na makedonskom, iako me prati još od početka mog boravka u Makedoniji, nijesam ga radio do sada. Pregovarajući sa umjetničkim direktorom CNP-a Branimirom Popovićem oko naslova koji bismo mogli da radimo, nekako spontano mi je došlo da predložim baš ovaj tekst. To je bio trenutak u kojem sam krenuo da gledam na te stare, dobre stvari koje sam u životu srijetao i u njima sam našao novi smisao. Novi smisao za mene u kontekstu koji se tiče moje makedonske priče, ali pozorišta i svijeta kako ga ja doživljavam”.

To je smisao onaj koji artikuliše osjećaj za gubitak nevinosti, ne u seksualnom, već u socijalnom smislu, dodaje režiser.

Foto: Duško Miljanić

Izrazita kritika jednog društva i vremena kroz sedam scena objedinjena je u drami „Mamu mu ko je prvi počeo”. Praizvedena je prije 20 godina, a kako ste je Vi čitali dvije decenije kasnije?

“Svjestan sam konteksta u kojem je pisan i izveden tekst, kao i položaja koji ovo djelo ima u istoriji savremene dramaturgije. Ali, kada sam se privatno suočio sa dramom Dejana Dukovskog, pitao sam se nešto drugo. Sada mi se ova drama čini kao otvorena priča koja odgovara na pitanje šta se dešava sa, recimo, anđelima kada ne postoji ni raj ni pakao… Ili, šta se dešava sa nekom socijalnom cjelinom kada se raspadne, a to može biti porodica ili prijateljstvo, tj. veza u različitom i širokom smislu. Čitao sam tekst u univerzalnom ključu koji se, naravno, hranio svim originalnim zamislima drame, kao i svim podacima koji stoje iza nje. Kada je tekst izašao, tragedija Balkana još je bila svježa, a likovi drame donose priče u kojima se svako mogao prepoznati, bez previše markiranja. Bio je to raspad sistema, ideala, etike i u svemu tome kriminal u kojem se nekad moglo naći više čovječnosti nego u nazovi čistoj, oficijelnoj sredini. Sve to su izvori naše predstave, nijesam bježao od toga, ali su se posložili tako da ih preispitam na drugačiji način. Ne možemo potencirati isti senzibilitet 20 godina kasnije, trebalo je naći njegov smisao danas, tj. pogledati šta znači raspad iz sadašnjeg ugla. A to nije malo, jer mi se raspadamo već dugo. Kad kažem mi, mislim i na sebe kao jedinku, na Balkan, na cijelu zapadnu kulturu. Tako je tekst u jednom momentu postao ponovo aktuelan. Možda čak i aktuelniji”.

Premijera je zakazana na dan kada je prije 20 godina ovaj komad praizveden. Imajući u vidu daje drama Dejana Dukovskog obilježila jedno vrijeme i zavrijedila kultni status na eks YU prostorima, koliko je to Vama bio osjećaj dodatne odgovornosti?

“Odgovornost jeste ogromna, ali nije bila veća zbog poklapanja sa datumom praizvedbe. A datum se srećno poklopio. Prvo smo zakazali premijeru pa shvatili da je na taj dan prije 20 godina bila i praizvedba komada. Slučajnost”.

I Dukovskije u Podgorici. Koliko je on učestvovao u procesu nastajanja predstave u CNP-u?

“Jeste učestvovao. Još u Skoplju smo imali početne pripreme, onda je on došao u Podgoricu tokom procesa rađa jednu sedmicu i sada je tu da isprati završetak. Dejan je pozorišni čovjek koji zna i želi da razumije senzibilitet i predstave i glumca. Dao nam je potpunu slobodu, čak i sugerisao da možemo intervenisati u vezi teksta. A mi ga nijesmo puno štrihali”.

Foto: Duško Miljanić

Nakon „Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja“, ovaj” projekat radite za scenu „Studio“ sa nekim našim novim glumačkim snagama. Kakvi su mladi crnogorski potencijali?

“Imam iskustva sa studentima, jer sam u Skoplju skoro tri godine radio sa klasom glume makedonskog dramskog fakulteta. Znate, veća je odgovornost i jači izazov raditi baš sa studentima. Ovdje sam sada naišao na grupu novih aktera (mladi je, mislim, pogrešna definicija) vaše glumačke scene koji tek sada kreću u profesionalno pozorišno iskustvo. Prijatno su me iznenadili njihovi potencijali, energija, posvećenost i sposobnost da se bace u igru, rizikuju, istražuju i otkriju nešto nepoznato u vezi sebe, da idu iznad svojih spoznajnih granica. Sve sam to dobio od njih, što je i meni bio dodatni motiv da zajednički iznjedrimo što bolju predstavu. Odlični su, zaista, a rijetkost je danas naći ovakvu spremnost i hrabrost kod mladih”.

Hrabrost za šta?

“U suštini to je hrabrost da se ne zadovolje samo onim što mogu prepoznati, tj. onim što znaju, već smjelo da idu dalje. To je zapravo hrabrost da prihvate da jedno iskustvo nudi mogućnost da odu korak dalje od onoga što su već spoznali”.

U autorskom timu i ovoga puta okupili ste neke ljude sa kojima ste radili i „Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja“…

“Da. U ovakvoj vrsti projekta, gdje je sve sabijeno u četrdesetak dana raspoloživih za pravljenje predstave, trebao sam nekog da bude stalno uključen u proces. Odmah sam tražio Balšu Počeka kao dramaturga, a kako je proces odmicao on se pokazao i kao sjajan asistent režije. Kao dramaturg on je čovjek koji hladne glave zna slijediti i sagledati proces, dakle, razumjeti gdje idemo, a sa druge strane uspio je da bude i meni odličan asistent, ljudi mu vjeruju i postigao je da svi segmenti funkcionišu kako treba. Scenografiju je radila Vana Prelević, zbilja rijetka umjetnica čiji način razumijevanja stvari nije nikad tek dekorativan, već prati ideju predstave. Ima nevjerovatan senzibilitet da osjeti kada i gdje treba ubaciti dodatne elemente i ona je moje dragocjeno iskustvo sa scenografom koje bih želio da mi se ponovi. Izvrsnu saradnju imao sam i sa koreografkinjom Tamarom Vujošević-Mandić”.

Možete li sumirati utiske koje ćete ponijeti iz ove saradnje sa CNP-om?

“Pozorište nije samo posao i ja o tome mogu govoriti tek nakon premijere. Pozorište je način života, kreativni proces kojem isporučuješ svoj život. Onaj ko kaže da mu je u pozorištu samo posao- taj laže. Posljednjih pet sedmica svi mi koji smo radili ovu predstavu živjeli smo za istu suštinu i dijelili sve. Ništa manje od toga. To je, naprosto, manir teatra. Makar onog istinskog”.

 

U predstavi „Mamu mu ko je prvi počeo“ igraju: Goran Vujović, Milica Šćepanović, Marko Todorović, Vanja Jovićević, Vukan Pejović i Anđela Radović.

Pored reditelja Kortine, u autorskom timu su: Balša Poček (dramaturg i asistent režije), Ivanka Vana Prelević (scenografkinja), Tijana Todorović (kostimografkinja), Tamara Vujošević-Mandić (scenski pokret), Rade Vukčević (muzički saradnik), Ana Krgović (asistentkinja kostimografa), Janja Ražnatović (izvršna producentkinja), Dubravka Drakić (profesorica na predmetu Govor), Larisa Dašić-Simović (profesorica na predmetu Glas), Anđelija Rondović (saradnica u nastavi na predmetu Gluma) i Julija Milačić (saradnica u nastavi na predmetu Pokret).

Send this to a friend