Funkcija epske pjesme bilaje sadržana prije svega u vaspitnoj ulozi. Ona treba da podučava i podstiče mlade najunaštvo, na vrline poput onih koje se u pjesmi veličaju, poše Pobjeda.
Da je pjevanje uz gusle predstavljalo istinski ljudski razgovor koji je rastuživao ili razveseljavao, pričao priče, prepričavao važne događaje, i da se na taj način prenosila tradicija „po sluhu“, sa koljena na koljeno potvrđuje guslar Zoran Milović.
Prema njegovim riječima, u Crnoj Gori se gusla preko pet vjekova „jer pjesme koje se pjevaju uz ovaj instrument se dijele na pretkosovske i pokosovske, što znači da se gusle na našim prostorima koriste čak i duže“.
„Nekada je pjevanje uz gusle, prije svega junačkih pjesama, bilo privilegija muškaraca koji su uživali poseban ugled u svojoj sredini. U okviru porodice to je bio glavar kuće domaćin, a u široj zajednici, na skupovima društvenog karaktera, mobama, prelima, za vrijeme praznika, tog posla su se prihvatali najbolji guslari. Funkcija epske pjesme bila je sadržana prije svega u vaspitnoj ulozi. Guslalo se u svim prilikama uveče ili po danu, pokraj ognjišta, na svadbama ili drugim veselim trenucima, kao i na bojištu pred i poslije bitke. Svaki guslar je opjevavao tok događaja bitke, kako i zašto je došlo do iste“, priča Milović.
Prema njegovim riječima, pjevale su se pjesme o nekim istorijskim događajima kao i o onim neugodnim po selima. Milović ističe da guslar i danas ima veliku ulogu u društvu, ali da je manje poštovan nego prije jer „danas postoje radio i internet pa se ljudi informišu na taj način, a nekada je guslar bio jedini izvor znanja istorije i geografije“.
Etno pjevačica Danica Nikić objašnjava da etno muzika na području Crne Gore predstavlja neiscrpan izvor kulturne baštine, inspiracije i ljepote koja se ogleda u samoj njenoj prirodi.
„Poznato je da su se na teritoriji Crne Gore smjenjivali i miješali mnogi narodi, kao što su Iliri, Grci i Rimljani. Svaki od njih je imao svoje instrumente i samim tim različitu muziku, pa su za sobom ostavljali muzičke tragove. Najočuvaniji primjer iz tadašnje muzičke kulture je vezan za tužbalice. To su jednostavne pjesme čiji su tekst i melodija prilagođeni iskazivanju tuge za pokojnikom i one izražavaju najdublji i najiskreniji ljudski bol i patnju, a njena tvorevina je žena. Tu vrstu muzike sa našeg prostora preuzeli su Grci pa Rimljani, tako da nije samo naša muzika bila pod njihovim uticajem, već imamo i vrlo jasan primer našeg uticaja na njihovu“, kaže Nikić.
Na konstataciju da najtipičniju grupu crnogorskih pjesama čini seoska tradicija, etno pjevačica objašnjava da je razlog tome što je ona usko povezana sa kulturom naših predaka „kao što su danas centralni događaji locirani u gradu, tako su se tada centralni događaji odvijali po selima“. Nažalost, kako kaže, danas možemo naići na mali broj ljudi koji žive u selima a koji znaju da nam ispričaju nešto više o našim precima.
Današnja muzika koju nazivamo „etno“ je više prilagođena duhu svoga vremena kako bi bila pristupačnija omladini, a i starijoj populaciji, nego što pokazuje svoju autentičnost.
Kako ističe, o muzici sa područja Crne Gore se može puno saznati iz rukopisa „Ljetopis popa Dukljanina“ koji, kako kaže, svjedoči o crkvenom pjevanju u svetovnom rukopisu, i „potvrđuje daje u ranom srednjem vijeku najsvečaniji čin u crkvi obilježen pojanjem”.
Da Crnogorci svoje emocije nijesu izražavali samo putem pjesme potvrđuje i naš nacionalni ples kolo. U „Gorskom vijencu“ Petra Petrovića Njegoša, pjesnik u kružnoj igri, preko naroda kazuje ono što sluti da postoji u dubinama njegove psihe: žudnju za slobodom. Tako se u spomenutom djelu kola javljaju kao vizija narodne istorije i njene heroike i simbolično izražavaju istorijsku suštinu. Nadovezujući se na to, umjetnički rukovodilac Akademskog centra narodnih igara i pjesama „Iskra“ Pero Martić, podsjeća da su stari Crnogorci rekli: „Ništa od drugih uzeti nećemo, mi ćemo kao đeca sa planina, koja žive u susjedstvu sa oblacima, uzeti ples orla“.
„Oro u Crnoj Gori predstavlja igranku, odnosno skup na kome se igra, halakće, veseli i zbijaju šale. Kolo funkcioniše kao kružna igra, sa melodijom ili bez, i ono je tipičan izraz i stilska odlika etničke grupe. Njegova funkcija se mijenjala u skladu sa razvojem kulture kod Južnoslovenskog naroda. Razlikujemo otvoreno i zatvoreno kolo, solo ples, ples u parovima, trojkama… U Crnoj Gori, Hercegovini i Dalmaciji najčešće se igralo na gumnu, prostranim seoskim kućama i to za vrijeme državnih i vjerskih praznika, sabora, sijela i zborova“, priča Martić.
On objašnjava da se oro u Crnoj Gori igra bez instrumentalne pratnje. Kako ističe, crnogorsko narodno pjevanje pripada zaleđu južnodinarskog pjevačkog područja, a da su glavne odlike: jednoglasno pjevanje, dvoglasno planinsko pjevanje i epsko uz pratnju jednostranih guslara.
