Dan Gradskog pozorišta prvi put biće obilježen ove godine i to premijerom dokumentarnog filma „Na putu do kuće“, koja će biti upriličena u utorak 27. decembra u 20 sati u Velikoj sali KIC-a „Budo Tomović“. Dokumentaristička storija govori o 65 godina dugom, i po mnogo čemu specifičnom, trajanju ovog teatra. To je bio i povod za razgovor sa direktoricom Gradskog pozorišta Ivanom Mrvaljević.
“Zbog okolnosti u kojima jedan teatar bez kuće funkcioniše 65 godina prosto nije „stiglo na red“ da se razmišlja o proslavi dana pozorišta. Opravdani su naši prioriteti da, u neprestanoj borbi za bolje uslove i dobre predstave, prije svega djeci glavnog grada obezbijedimo kontinuitet pozorišne produkcije. Ipak, prošle godine na sjednici Savjeta teatra odlučili smo da počnemo da obilježavamo svoj Dan. Zašto 27. decembar? Zato što su se mnoge bitne odluke vezane za ovu kuću donosile upravo toga datuma. Tog dana je, recimo, od Pionirskog ono postalo Dječje, pa onda i Gradsko pozorište. To je datum koji se najviše pominje u istoriji ove kuće, pa zato smatramo da je to i pravi datum za obilježavanje rođendana”.
“„Na putu do kuće“ je dokumentaristička filmska priča o šezdesetpetogodišnjem trajanju Gradskog pozorišta o kojem govore brojni sagovornici i umjetnici, oni ljudi koji su vodili, ali i obilježili rad ovog teatra od Vanje Popović, Jagoša Markovića, Zoje Bećović, Milana Karadžića, Mladena Nelevića, Branimira Popovića, Dubravke Drakić, Nikole Vukčevića, Radivoja Belog Lopičića… Dovoljno je samo pomenuti dugogodišnju direktorku ove kuće Vanju Popović koja je skoro cijeli radni vijek provela u ovom pozorištu. Ona je najveći živi svjedok ove naše priče. Gradsko pozorište ne bi postojalo da nije ove odvažne žene koja je imala, čini mi se, dar od boga i enormni entuzijazam da se rve sa mnogim teškoćama kako bi sačuvala ovo pozorište. I sačuvala ga je. Hvala joj na tome. Kada smo došli na ideju da radimo film imali smo u vidu težak razvojni put našeg pozorišta i to naše vječno pitanje biti ili ne biti. Čini mi se da je Gradsko pozorište jedinstveno po tome koliko dugo opstaje u ovako teškim uslovima, a sa rezultatima koji prevazilaze domete mnogo situiranijih teatarskih kuća. Nijesmo željeli da pamćenje o tome izblijedi jednog dana, kao što sve izblijedi. Zato smo snimili ovaj film”.
“Jelena Lela Milošević napisala je divan, poetičan i afirmativan scenario. Direktor fotografije i snimatelj je Vlado Vučinić, snimatelj tona Jovo Kljajić, a montažer je Aref Zaabi. Slijedeći nit razgovora sa brojnim ličnostima koje su znanje, kreativnost i umijeće utkali u Gradsko pozorište, film je, slobodno možemo reći, „režirala“ upravo ova naša specifična priča. Dragocjene početne smjernice za režiju dao nam je italijanski reditelj Federiko Maci, koji dolazi iz zemlje gdje se kultura čuva kao jedan od najvećih resursa, jer nam je želja bila da ovoj priči damo pozitivan ton. Ideja vodilja bila je i da odemo korak dalje, tj. da se za Gradsko pozorište čuje i van granica naše zemlje. Jer, uprkos specifičnoj situaciji našeg „beskućništva“, ovo jeste i univerzalna priča o sudbini pozorišta”.
Na pitanje šta je to što se najčešće provlačilo kroz odgovore svih tih ljudi koji su gradili ugled i podizali renome Gradskog kroz šest i po decenija, Mrvaljević kaže:
“Entuzijazam to je riječ koja je obilježila film. I pitanje da li je moguće stvarati umjetnost (bilo koju) ako čovjek nema taj žar u sebi. Interesantno je da smo film završili drugačije nego što smo u početku zamislili. Krenuli smo u projekat sa radnim naslovom „Podstanar“, a završili ga sa optimističnim i simboličnim „Na putu do kuće“. Želim da vjerujem da smo možda energijom i radom na ovom filmu pokrenuli, ili makar ubrzali, neke stvari”.
Šta je to što se, zapravo, ispostavilo kao okosnica trajanja ovog pozorišta?
“Upravo taj nesvakidašnji entuzijazam, kolektivni duh, ali i pametno promišljanje repertoara. Ne smijemo zaboraviti, za svako pozorište najbitnije je ono što se događa na sceni. Koliko su naše predstave dobre, toliko smo i mi dobri. Jednako je bitno i koliko ih dobro igramo, ali i kako ih dalje njegujemo… Mnogo je entuzijazma, truda, kreativnosti i ljubavi uloženo u ovo pozorište, kompleksno je sve to, prepliće se i nadovezuje, ali jedno je sigurno ovo pozorište, mimo svega drugog, sačuvale su dobre predstave”.
Ranije je bilo najavljeno da će se od ove godine na Dan pozorišta dodjeljivati nagrade „Vasilije Ivanovič Šćućkin“, po imenu osnivača Gradskog. To se ipak neće desiti.
“Od ideje do realizacije dug je put, koji mora proći kroz veoma spor birokratski sistem, te stoga vrlo konkretno ove godine nema nagrada zato što nijesmo obezbijedili sredstva za njihovu dodjelu. Ali, od sljedeće hoćemo, obećavam, jer su sredstva za nagrade planirana u bu-džetu za narednu godinu. Nagrade „Vasilije Ivanovič Sćućkin” dodjeljivaćemo na godišnjem nivou za posebna umjetnička dostignuća u projektima koji pripadaju Gradskom pozorištu”.
Uslovljena gradskim budžetom je i sezona Gradskog pozorišta, koju zaokružujete kalendarskom godinom.
“Bilo je ove godine i velikih nagrada i dobrih predstava. Posebno sam ponosna na gran pri Međunarodnog festivala pozorišta za djecu u Subotici koji je pripao našoj „Bajki o ribaru i ribici“, u režiji Evgenija Ibragimova. Veliki je podvig da jedna lutkarska predstava iz sredine koja nema školu za razvoj lutkarstva osvoji tako važno priznanje na festivalu ovakvog renomea. Što se tiče 2016, ne mogu da zanemarim ni broj gledalaca niti brojna gostovanja koja smo ostvarili, a ni ostale festivale na kojima smo bili. Sve to jeste za ponos. Ali, kad posmatram i svoj rad u ovoj kući u protekle četiri godine najponosnija sam na povjerenje koje su građani stekli u Gradsko pozorište”.
Jedna od ljepših vijesti na kulturnoj sceni Crne Gore u 2016. je svakako bila ona da je konačno počela izgradnja Gradskog pozorišta.
“Svi u Gradskom pozorištu radujemo se što su radovi na našoj zgradi konačno počeli. Zahvalnost ide gradonačelniku Slavoljubu Stijepoviću što je izgradnju naše kuće uvrstio u jedan od prioriteta Glavnog grada. A buduća zgrada Gradskog prostiraće se na 5.000 m2. Pozorište će imati dvije scene veliku sa 250 mjesta i malu sa 150 mjesta, ali i ostale prateće sadržaje koji su potrebni teatru”.
A šta nas sve čeka u nastupajućoj godini u Gradskom pozorištu.
“Na Lutkarskoj sceni zaživjeće predstava „Romeo i Julija“, koju će režirati Emilija Mrdaković, sjajna umjetnica koja za sobom ima višedecenijsko iskustvo i brojne nagrade na mnogim festivalima. „Romeo i Julija“ je vanvremenski klasik, lektira, dakle, nešto što prirodno repertoaru Gradskog pozorišta. Planiramo da je realizujemo u kombinaciji lutke i živog glumca, što do sada nije niko radio. Potom, Ana Vukotić režiraće predstavu „Mi djeca sa stanice ZOO“, za Dramsku scenu za djecu i mlade. Biće to prva saradnja ove mlade crnogorske rediteljke sa Gradskim pozorištem i izuzetno se radujem tome. Postavljamo na scenu težak komad, koji tretira važnu temu borbu protiv narkomanije. Ta predstava treba da bude i svojevrsna teatarska lekcija mladima, ali i dokaz da pozorište mora da se tiče savremenog momenta. Dalje, gost u maju biće nam poznata i višestruko nagrađivana rediteljka Snežana Trišić. Ona bi trebalo da u Dodestu režira komad Frederika Sonntaga „Džordž Kaplan“, ali pošto smo još u pregovorima postoji mogućnost da možda odaberemo neki drugi naslov. Novitet u radu Gradskog pozorišta koji s ponosom najavljujem jeste pokretanje programskog segmenta Crnogorski klasici za djecu, u okviru kojeg će ove godine zaživjeti predstava „Modro blago“ Dušana Kostića, u režiji Staše Koprivice”.
“U Crnoj Gori najmanje se piše za djecu. Mladi dramski pisci, ali i oni koji ulaze u zrelije doba, kao da su zaboravili na najmlađe. U cilju podsticanja stvaralaštva za djecu i mlade pokrenuli smo i konkurs, koji realizujemo sa ASSITEJ centrom Crna Gora i Kotorskim festivalom pozorišta za djecu. Ali, to nije dovoljno. Tragajući za načinima kako da obogatimo dječju dramsku scenu, posegnuli smo za starim dobrim književnim predlošcima, tj.domaćim velikanima pisane riječi za najmlađe. Dramatizacijom romana „Modro blago“, koju će uraditi Stevan Koprivica, pokrenućemo tu višestruko korisnu priču”.
„Čuvari tvog poštenja” Borisa Liješevića premijemo u januaru.
“Jedan od vodećih reditelja regiona Boris Liješević upravo je gost Gradskog pozorišta. Ovih dana počeo je rad na autorskom projektu „Čuvari tvog poštenja“, koji će premijerno biti izveden krajem januara. Liješević je okupio gotovo čitav ansambl, a ideju za projekat našao je u prepoznatljivom stihu crnogorske himne. Taj stih govori o snažnom nacionalnom osjećanju ponosa i časti. Predstava će postaviti brojna pitanja, poput onih gdje smo u odnosu na naše pretke, šta danas znači poštenje u Crnoj Gori, šta smo u stanju da žrtvujemo zbog poštenja, časti i obraza, a šta su naši preci bili… Liješević je okupio i izuzetan autorski tim, pa će Rambo Amadeus raditi muziku, Gorčin Stojanović scenografiju, Tijana Todorović kostime, a Stela Mišković dramaturgiju”.
Šta će Podgorica i kulturna scena Crne Gore dobiti time što će Gradsko pozorište konačno imati svoj krov?
“Može zvučati kao opšte mjesto, ali biće to sigurno hram kulture, prije svega za najmlađu publiku. I važno mjesto njihovog odrastanja. To će biti mjesto odakle ćemo jačati saradnju sa regionom, širiti vidike i u umjetničkom i u geografskom smislu. Sa novom zgradom još snažnije i odgovornije ulazićemo u dijaloge sa umjetnicima iz regiona, koji nam i sada dolaze, čak i u ovim uslovima. U tom kontekstu, sigurna sam da Gradsko pozorište, sa ovom energijom i ljudima, može biti dobar domaćin i nekom festivalu kojim još značajnije možemo mapirati Podgoricu kao grad na širem umjetničkom nivou”.
