Na današnji dan prije godinu dana sa ovoga svijeta otišla je Mira Stupica.
Ostavila je iza sebe velike, čudesne dragulje u umjetnosti glume, šaku soli – s navodnicima ili bez navoda. S navodnicima kao naslov njene divne memoarske knjige koja je doživjela oko petnaest izdanja, bez njih kao sjećanje na njene tako mudre, a jednostavne riječi.
Umjela je da razumije i voli isto koliko i da kao neprikosnoveni autoritet, kakva je sama po sebi bila, beskompromisno kaže šta treba.
Valjalo je učiti od nje, između ostalog, kad se šta ima reći pa šta košta nek košta, kad oćutati jer je tako bolje baš za ono do čega je čovjeku stalo.
Zauvijek je ostala zapamćena njena rečenica izgovorena povodom ocjene i komentara određenog društvenog i političkog stanja: “Ima mnogo nas u nama.”
I kako je govorila: “Malo je ljudi koji će sami sa sobom nakraj izaći, sobom ovladati, zato su dobri oni (politički) sistemi koji izvlače najbolje iz ljudi. Jer svaki čovjek kroz ovaj život može ići ističući, iz raznih strahova i ko zna čega, svoje najnakaznije lice, kao i ono najplemenitije i najljepše. Zavisi od sistema u kome je. Mada je odgovornost, prije svega, na njemu samom.”
Umjela je i do suza da nasmije… I duboko, duboko da potrese i gane. Ne samo briljantnim rolama. Već i, na primjer, kada je rekla: “Mi glumci, mi ne možemo ni čuvati ni poklanjati svoje uloge. Recimo, ja ne mogu svoju Petrunjelu pokloniti mojoj unuci. Mi glumci samo uđemo u duhovnu klimu i tako se prenosimo bez autorskog potpisa.”
Velika, nemjerljiva privilegija jeste činjenica da je bila dio kulture ovih prostora.
