Prateći izreku koja kaže da iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena, možemo reći da se u slučaju velikih pisaca, to potvrđuje kao istina.
Te velike žene su pored tradicionalne uloge koju im je nametalo patrijarhalno društvo, uloge supruge i majke, na sebe preuzimale i posao književnog agenta, urednika, prevodioca, stenografkinje i vozača.
Sofija Tolstoj, Ana Dostojevski i Vera Nabokov podržavale su rad svojih muževa u najtežim vremenima, zanemarujući važnost uloge koju su na sebe preuzele, piše Magazin Lola.
O Ani, Sofiji i Veri, ali i o Eleni Bulgakov, Nataliji Solženjicin i Nadeždi Mandeljštam pisala je Aleksandra Popov u knjizi „The Wives: The Women Behind Russia’s Literary Giants”.
Biografije, autobiografije, memoari i dnevnici koje su iza sebe ostavile ove žene govore u prilog tome da one nijesu bile samo saputnice poznatih pisaca, majke i supruge, već su sa njima učestvovale u kreativnom procesu koji je iznjedrio neka od najvećih djela svjetske književnosti.
Sofija i Lav
Kada su se vjenčali Lav i Sofija, on je imao 34 a ona 18 godina. U neidiličnom braku koji je trajao 48 godina, Sofija je 13 puta rađala. Rastrgnuta između domaćinstva, djece i muževih prohtjeva, ona je živjela neispunjenim životom, osjećajući se često, kako kaže, kao komad namještaja. Ipak, zahvaljujući ljubavi i upornosti, održala je brak sa poznatim piscem, koji je upravo zahvaljujući njenoj podršci, napisao „Rat i mir” i „Anu Karenjinu”.
Istaknuti pisac bio je kockar, ženskaroš i pijanica, a Sofija ga je ohrabrila da krene drugim putem i zaboravi na mladalačke poroke. U Jasnoj poljani Sofija se, pored poslova koji su je čekali kao suprugu i majku, predala i obnavljanju i održavanju imanja, ali ono što joj je unosilo najviše radosti bilo je učestvovanje u procesu pisanja.
Sofija je postala Tolstojev agent, istraživač i sekretar. Cijeli tekst ogromnog „Rata i mira” prepisala je sedam puta. Takođe je organizovala promovisanje djela svog muža, a savjete je tražila od Ane Dostojevski. Tokom tih srećnih dana Tolstoj je zabilježio da se nikada nije osjećao snažnijim, slobodnijim i sposobnijim za rad – svakako zahvaljujući tome što je svu svoju intelektualnu i kreativnu snagu mogao da usmjeri na pisanje, dok se Sofija bavila „sporednim” stvarima koje prate pisanje i domaćinstvo.
Poteškoće su nastupile pred kraj Tolstojevog života, kada je pisac razvio svoju novu filozofiju koja je negirala koncept porodice i imovine. Sofija nije znala kada su pošli različitim putevima, ali je znala da ne može više pratiti Tolstojev način života.
Depresivan i u rasulu, Tolstoj je napustio imanje, bježeći od sopstvenog života. Sofija ga je sustigla u Astapovu, 80 kilometara od Jasne poljane, gdje je bila svjedok posljednjeg daha svoga muža. Rad na završavanju kompletnog izdanja Tolstojevih djela, na koja su joj pripala autorska prava, pomogao joj je da prevaziđe tugu i posveti se onome što je tokom života najviše ispunjavalo.
Ana i Fjodor
Ana je imala 20 godina kada je počela da radi kod Fjodora Dostojevskog kao stenografkinja. Mjesec dana od prvog susreta Dostojevski je zaprosio i drugi brak velikog pisca je ubrzo bio sklopljen. U svojim memoarima Ana piše da je sažaljevala Dostojevskog koji je preživio pakao izgnanstva, kao i da je sanjala o tome kako pomaže čovjeku čije je romane obožavala. U njoj je, tada četrdesetpetogodišnji pisac našao ženu koja je potpuno posvećena njemu i njegovom radu.
Dostojevski je bio beznadežan kockar. Nakon vjenčanja porodica je bila primorana da napusti Rusiju zbog dugova u koje je upao. Ipak, i u Evropi je nastavio da se kocka, a zbog dugova prodavao je ženin nakit i haljine. Piščevu strast Ana je tretirala kao bolest, a ne kao porok. Kada je dala posljednji novac koji joj je ostao, a Dostojevski i to izgubio, pisac je obećao da se više neće kockati i da će je usrećiti.
Dostojevski je svoja najveća djela pisao uz pomoć svoje supruge. Ona mu je bila sekretarica, i prvi čitalac: uživljavala se u priču i saosjećala sa likovima, ponekad plačući dok joj je pisac diktirao.
Tokom posljednjih godina piščevog života, porodica je prebrodila finansijsku krizu, umnogome zahvaljujući Ani. Nakon smrti Dostojevskog Ana se posvetila objavljivanju njegovih djela i vođenju piščevog muzeja. Poslije njene smrti objavljene su dvije knjige memoarske proze 1923. i 1926. godine.
Vera i Vladimir
Vera i Vladimir Nabokov vjenčali su se u Berlinu 1925. godine. Zajednica u kojoj su živjeli bila je čvrsta i jaka. Bezrezervno povjerenje koje je Vladimir imao prema Veri, smetalo je Nabokovljevim rođacima. Vera je komunicirala sa izdavačima u Vladimirovo ime, odgovarala na njegove pozive, a čak su vodili zajednički dnevnik u jednoj svesci.
Nabokovi su se u javnosti uvijek pojavljivali zajedno. Dok je Nabokov držao predavanja o ruskoj književnosti na Univerzitetu Kornel, Vera je bila pored njega. Toliko su bili nerazdvojni da su počele da kruže glasine da je Vera pravi pisac, a ne muza, kako su je predstavljali. Za pisaćom mašinom je uvijek sjedila Vera, dok je Vladimir pisao svuda osim za svojim stolom – u kadi, krevetu, na zadnjem sjedištu automobila (koji je, takođe, vozila Vera).
Jednom prilikom Nabokov je izjavio da bez svoje supruge ne bi napisao nijednu knjigu. Za „Lolitu” niko ne bi čuo da rukopis romana nije spasla upravo supruga poznatog pisca. U pismima svojim prijateljima, Vera je pisala o posvećenosti koju je gajio Nabokov prema pisanju, žaleći se da joj je teško da ubijedi Vladimira da napravi pauzu u poslu.
Nakon suprugove smrti Vera Nabokov je svoje vrijeme posvetila prevođenju i uređivanju djela koja su ostala iza velikog pisca.
