Koncert violiniste Stefana Milenkovića i akordeoniste Marka Hatlaka na KotorArt Don Brankovim danima muzike, održan u četvrtak veče na Ljetnjoj pozornici, dao je povod za razmišljanje o brzim promjenama u današnjem tehnosvijetu i, samim tim, o promjenama koje se dešavaju u konceptu muzičkog događaja.
Umjetnici su sa svojim ansamblom „Tango Compas”, odnosno sa pijanistom Markom Crnčecom i kontrabasistom Lukom Hermanom Gajzerom, izvodili muziku tanga. Gošća im je bila džez pjevačica Ana Bezjak, a u dvije numere događaj su obogatili plesači prvo Jelena Ljucović i Ivan Jovanović, a potom Marina Ćetković i Milovan Medojević.
Vizuelni koncept
Kada je novi milenijum donio sa sobom treću generaciju mobilnih telefona, muzički događaji su već bili „bogatiji” za muziku kao nuspojavu. Ni danas nije nemoguće biti u situaciji u kojoj posjetioci zaborave da postoji „silent mood”. Izvođači, kao ni publika, ne mogu da ne primijete neposrednost ove „nusmuzike”. S druge strane, vizuelni koncept muzičkog događaja promijenio se od onog momenta kada su posjetioci telefonima počeli da fotografišu, koristeći integrisani blic. Poznat po ostvarivanju verbalnog kontakta/monologa sa publikom, odnosno po govorima o kompozicijama koje su na programu, proslavljeni violinista Stefan Milenković u jednom trenutku skrenuo je pažnju publici da isključi blic dok snima mobilnim telefonima. Ova sugestija, u stvari, otvorila je nekoliko pitanja. Prije svega, to da amaterski snimatelji, koji će vjerovatno „ekskluzivni” snimak postaviti na neku od društvenih mreža, nijesu još prihvatili ono sa čim su odavno u konsenzusu svi profesionalni fotografi koji tokom izvođenja muzike (obavezno) ne koriste blic. Time, svjestan značaja društvenih mreža, Milenković se saglasio sa činjenicom da je privatno snimanje, praktično, dozvoljeno. Drugim riječima, svjestan je da nije moguće kontrolisati u otvorenom prostoru i mračnom gledalištu „potrebe“ stotine prisutnih, koliko ih je bilo preksinoć na Ljetnjoj pozornici. Pitanje koje se nameće iz pozicije sajber kulture jeste da li je danas umjetnik javna ličnost koja javnost treba da ostvaruje isključivo i samo na sceni, doživljavajući umjetnost gotovo kao „privatni” kult, ili treba da putem društvenih mreža dopre i do onih koji realno nijesu dio određenog muzičkog događaja već u virtuelnosti to postaju.
Raznovrsnost tanga
Kada je riječ o repertoaru, umjetnici su predočili raznovrsnost tanga: od standardnog, preko Pjacolinog novog tanga, stilizacija Rišara Galijana i Marka Hatlaka, do varijanti sa elementima salse, drugih latinoameričkih plesova i džeza. Numerama kao što su „Reliquias portenas” Fransiska Kanara, „Tango Negro” Huana Karlosa, „Tango Mia“ Osvalda Freseda, zatim kompozicijama Astora Pjacole „Noćni klub” iz „Istorije tanga” i „Revolucinario” umjetnici su zadobili pažnju publike, a na topli prijem naišao je i „Taraf“ Rišara Galijana, kao i dvije kompozicije Marka Hatlaka -„Tango Dance” i „Twilight tango”. Posebnu svježinu donijela je džez pjevačica Ana Bezjak, koja je raskošnim glasom nadogradila ponekad i suviše suptilne instrumentalne milonge. Stoga, možda je ponekad u instrumentalnim interpretacijama nedostajao „mačizam”, po čemu je muški ples u tangu specifičan.
Značaj koji tango ima u istoriji kulture i civilizacije prepoznao je i Unesko, koji ga je 2009. uvrstio u nematerijalnu svjetsku baštinu. Logično, jer je tango danas prisutan svuda na svijetu jedno od mjesta jeste i KotorArt. A, pitanje koliko mobilnih telefona zvoni u ritmu tanga, jeste za neka druga promišljanja.
