Mesari su najidealnije ubice, bila je zajednička ocjena neobičnog susreta Alfreda Hičkoka i Endija Vorhola. Umjesto da pričaju o umjetnosti ili ljepšoj strani života prvi susret “oca psihološkog trilera” i “oca pop-arta” protekao je u razmjeni mišljenja o najmorbidnijoj mogućoj stvari na svijetu – ubistvima.
Kada je Vorhol 1969. godine sa britanskim novinarom Džonom Vilkokom osnovao magazin “Intervju” (Interview), osnovna namjera bila mu je da objavljuje razgovore sa poznatim ličnostima, umjetnicima, muzičarima i kreativnim umovima. No ono što je odlikovalo “Intervju” bilo je to što je razgovore, uglavnom, radio sam Vorhol i što su oni objavljivani u “grubom”, nelektorisanom obliku.
Iako je slavni vizuelni umjetnik iza sebe imao brojne intervjue sa mnogim poznatim ličnostima kada je trebalo da intervjuiše legendarnog reditelja imao je užasnu tremu, uprkos svom iskustvu na filmu.
Foto del giorno: Andy Warhol intervista Alfred Hitchcock per Interview Magazine, settembre 1974… pic.twitter.com/JkQT0kNByb
— Artribune (@artribune) August 19, 2017
Možda zato što je, kao i mnogi, i sam mislio da njih dvojica nemaju ništa zajedničko. Međutim, iako se Vorhol uglavnom vezuje za vizuelnu umjetnost, mnogi zaboravljaju da je tokom pet godina (1963-1968) snimio šezdesetak filmova. No, njegov pristup filmu bio je drugačiji od onog koji je gajio velikan britanske i svjetske kinematografije Alfred Hičkok. Zanimljiv je podatak da se Hičkok ispostavio manje plodnim stvaraocem od Vorhola, jer je za šest decenija karijere potpisao više od 50 dugometražnih filmova. I pored toga filmske karijere Vorhola i Hičkoka ne mogu se nikako porediti…
Kuriozitet je i da ih vezuje istovjetan početak u svijetu umjetnosti. Obojica su, naime, na početku, bili ilustratori. Vorhol je svoju karijeru počeo kao komercijalni ilustrator a Hičkok je zaplovio u profesionalne vode radeći najprije kao ilustrator u nijemim filmovima.
I prije tog prvog susreta krajem ljeta 1974. godine likovni i vizuelni umjetnik bio je veoma nervozan što će se konačno upoznati sa slavnim sineastom. O njegovoj nervozi, ali i divljenju koje je imao spram britanskog reditelja možda najbolje svjedoči slika gdje on praktično kliječi pred Hičkokom.
Kratak razgovor u magazinu “Intervju” bio je opremljen sa nekoliko Vorholovih portreta Alfreda Hičkoka. Jedan od njih, kada je mnogo decenija kasnije ponuđen na aukciji u “Kristiju” 2012. godine, prodat je za gotovo 38 hiljada dolara, podsjeća magazin “Far aut”.
Kada su se za potrebe jesenjeg izdanja “Intervjua” 1974. godine njih dvojica sastali, posljednji film koji je Hičkokov radio bio je triler o serijskom ubici “Frenzi” (Mahnitost). Možda je zato mračna strana za Vorhola bila glavni lajtmotiv u razgovoru. Insistirao je na pričama o smrti, ubistvu, odlaganju leševa i psihozi.
Prvo pitanje koje mu je Vorhol postavio bilo je: “Zašto ljudi ubijaju?”. To je nešto što ga je kako mu je priznao, oduvijek kopkalo.
– Pa, reći ću ti: godinama unazad to se dešavalo zbog ekonomskih razloga. Naročito u Engleskoj. Najprije, bilo je teško dobiti razvod i on je mnogo koštao – objasnio je Hičkok.
Potom ga je Vorhol upitao kakve su to osobe koje ubijaju i opet zašto, a Hičkokov odgovor bio je kratak “iz očaja”. Potom je pojasnio:
– Nemaju kuda da odu… U tim danima nije bilo motela, i onda bi se krili među grmljem i žbunjem u parkovima. A onda bi iz očaja i ubijali.
Kako onda objašnjava masovna ubistva, sljedeće je što je Vorhola zanimalo:
– Pa, oni su psihopate, shvataš. Apsolutne psihopate. Vrlo često su impotentni. Kao što sam i pokazao u filmu “Frenzi”. Čovjek je bio potpuno impotentan dok nije počeo da ubija i to ga je “vratilo u život”. I danas u ovom vremenu koje bismo mogli nazvati “dobom pištolja” mislim da se oni više potežu u kućama, nego na ulicama, kao prije. Razumiješ? I ljudi gube tako glave – ocijenio je reditelj.
Vorhol se onda prisjetio kako je i na njega potegnut pištolj. Aludirao je time na događaj koji se desio šest godina ranije. Tada je američka umjetnica Valeri Solanas, u čuvenoj “Fabrici” pucala u Vorhola tri puta. I dok ga je dva puta promašila, treći metak prošišao je umjetniku kroz pluća, stomak, jetru i jednjak. Hitno je prevežen u bolnicu, gdje su ljekari, nakon petosatne operacije, uspjeli da mu spasu život. Baš zato se Vorhol ovako povjerio Hičkoku:
– Kada si upucan, to ti se čini kao film, ne stvarnost. Nisam mogao nikako da shvatim da je to realnost. I još uvijek mi sve to djeluje kao filmski prizor. Desilo mi se to, ali kao da gledam televiziju. Zato mi se čini da ljudi koji ubijaju to isto tako vide: kao da gledaju televiziju – kazao je Vorhol.
Hičkoku poslije te priče nije preostalo ništa drugo do da konstatuje kako je to “pitanje trenutka”.
– Kada jednom počiniš zločin, onda to možeš ponovo uradiš. I kada nastaviš da ubijaš, onda ti se to pretvori u nešto sasvim normalno – nadovezao se “otac pop-arta”, na šta je reditelj uzvratio:
– Zavisi samo od toga gdje se ubica otarasio leša. To je “mali” problem. Nakon što si počinio prvo ubistvo, gdje si ostavio leš – kazao je Alfred Hičkok, sa čim se Endi Vorhol složio, uz riječi:
– Ako to dobro uradiš, onda nema prepreka. Vidiš, uvijek sam smatrao da bi mesari to mogli dobro da urade. Oduvijek sam mislio da su mesari najidealnije ubice!
