Govorila je da ne može bez snova, slikala je nebo djetinjstva, nizala zvjezdane balade, apelovala da život bude ljubav i glasno opominjala da dijete nema pravo na patnju. Bila je nježna sanjalica i prkosna ratnica. Pjesnikinja iz školskih čitanki i hrabra bolničarka. Družila se sa velikanima, jer je i sama pripadala njihovom krugu. Kada je, u 84. godini, Mira Alečković umrla, pjesnik Pero Zubac je rekao: “Pjesnikinja zvjezdane balade se preselila među zvijezde”.
Rođena je 2. februara 1924. godine u Novom Sadu, rodnom gradu majke Dragice Trpinac, koja se udala za Trebinjca, novinara Mahmuta Alečkovića. Otac je, kako je Mira zapisala u svojim autobiografskim spisima, bio boem. Neodoljivo su ga vukla prostranstva i daljine. Intelektualca i dopisnika iz Španskog građanskog rata, Gestapo je ubio tokom Drugog svjetskog rata u Beogradu.
Mira je više odrastala uz ujaka i obožavanog djedu po majci. Opančar Mladen želio je da njegova unuka završi višu školu, nauči jezike, muziku… I ona je ispunila njegovu želju.
“Moj djeda, to je posebna priča mog djetinjstva. Kao da je već on prenio onu ljubav za ljude, za sirotinju, onu boljku svog teškog djetinjstva…”, zapisala je Mira.
Beograd je rano postao njen dom. Pamtila je siromašne djetinje dane, kada su često večerali samo crni hljeb i čaj, ali su svi u porodici učili. Ona je krenula u francusku školu. U sedmoj godini je napisala pjesmu koju je učiteljica poslala u novine, pa su joj tražili sliku i odveli je kod fotografa da je slika sa njenim mečetom, glavnim junakom prvih stihova. Pisala je o jeseni, siromašnim ljudima, majci, smrznutom ptičetu… Čitala je mnogo.
“Gutala sam knjige kao da sam shvatila da bez tog prostranog i bogatog svijeta neću moći dalje”, govorila je. Knjigama ju je “zarazila” tetka Julka, profesorka književnosti, koja joj je, da bi je umirila, od ranih dana čitala čak i Njegoševu “Luču Mikrokozmu”.
Dok je pisala o djetinjstvu, Mira se sjećala i svojih pocijepanih čarapa, jer majka Dragica, jedna od prvih jugoslovenskih telegrafistkinja, nije uvijek mogla da joj kupi nove. Radovala se njenom povratku s posla, kada je iznenadi kesicom bonbona i drvenim koturicama od trake, pa ih onda ona podijeli drugarima. Sjećala se i da je prvi novi kaput dobila od ujaka, kada je poslije francuske škole krenula u gimnaziju. U njemu je zatekao Drugi svjetski rat. Nije krila da je kao mala čuvala ovce sa djecom u Dalmaciji i da je već u 12. godini zarađivala dajući časove srpskog, francuskog i matematike.
Kada je saznala da će joj u školi predavati Desanka Maksimović, bila je presrećna. Ali, nije slutila da će joj ona postati jedna od najboljih prijateljica. Već tada je pisala ozbiljne stihove, a ubrzo i prvi put izglasana za “funkcionerku” – predsjednicu književnog odbora literarne družine. Postala je dio redakcijskog tima “Zora” i “Novi srednjoškolac”, koji su važili za napredne omladinske listove. A potom joj se ime našlo u “hordi” SKOJ-a, bila je najmlađa članica rukovodstva Prve ženske gimnazije. Završila je književnost i slavistiku, kao najbolja studentkinja u klasi čuvenog Aleksandra Belića, a potom se usavršavala u Fušeovoj školi pri pariskoj Sorboni.
Kada je počeo Drugi svjetski rat, priključila se NOP-u i najveći dio provela kao bolničarka, a iz njega je izašla kao rezervni vojni starješina. I prije toga je bacala kamenice na kukaste krstove prkoseći Njemcima, a ulicama Beograda pjevala stihove koje je napisala kao parodiju na njemačku pjesmu “Lili Marlen”. Bio je to samo jedan od razloga njenog hapšenja. Preživjela je policijsko mučko batinjanje volovskim žilama i grijalicom po nogama. Sa takvim ranama je po završetku rata među 10.000 djevojaka na beogradskom krosu stigla druga na cilj.
Rat ju je, kako je govorila, otrgao od knjiga, ali je mnogo životnih lekcija savladala. Te dane je pamtila i po časopisu “Pionir”, prvi broj je uredila sa Brankom Ćopićem, koji joj je kasnije, kao i Arsen Diklić, postao kum. Rat ju je “nagradio” ugrađenom kosti u ruci, a nakon njega je postala urednica listova za mlade: “Omladina”, “Mladost”, “Poletarac”… To joj je išlo lako, jer je radila iz duše. Četiri decenije je uređivala list “Zmaj”, koji je i osnovala sa kolegama, autorka je i pjesme “Druže Tito, mi ti se kunemo”, “Jugoslavijo”.
Zvjezdani trenutak je doživjela 1946. godine, kada je objavila zbirku pjesama “Zvjezdane balade”. Od tada je broj njenih knjiga neprekidno rastao. Pisala je jednostavno i iskreno, stihovima učila djecu da budu plemenita i vole, jer je ljubav smatrala infuzijom života. Govorila je da je rad za djecu za nju vraćanje sebi i svijetu djetinjstva, koji je čistiji od onog koji pripada odraslima.
Njene pjesme su prevedene na više od 20 jezika, a Mira je govorila deset. Pisala je o djeci i za djecu, o mladosti i za mladost, o ljubavi i za ljubav. Sve vrijeme je u njenim djelima provijavalo rodoljublje, divljenje narodnoj poeziji, kojom su je nadahnjivale baka i tetka Jelena, učiteljica na Kosovu.
Bila je udata za slikara Savu Nikolića, sa kojim je dobila troje djece, Nedu, Srđu i Milu.
Dobra vila iz čitanki, kako su je zvali, umrla je 27. februara 2008. godine. Nekoliko dana kasnije sahranjena je, uz vojne počasti, u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu. U ime Udruženja književnika Srbije od velike pjesnikinje se oprostio Pero Zubac. Glumica Rada Đuričin je čitala njene stihove “Poruka jedne sjenke”, a govor je održao i Mirin prijatelj, član Akademije nauka u Sankt Peterburgu Aleksandar Sergejvič Plevako.
