Kulturne i istorijske istine podložne su reviziji, a one književne su definitivne. Ne treba biti Njegoš da biste dokazali da se u Gorskom vijencu govori, između ostalog, i o istrazi poturica koja se nikad u djelu ne prikazuje.
Pitanje zašto nije prikazana je veliki, pogotovo žanrovski problem Gorskoga vijenca. Upravo zato što nema konačne borbe to nije ni junački ep, nego drama. I zato su „epski junaci” iz Vijenca često dati u ironijskome modusu, ili su groteskni. Zato u Gorskome vijencu imamo smrt epa, kako to veli Svetozar Koljević i rađanje moderne drame. Mi možemo da pretpostavimo da pjesnik, onaj koji je stvarao mogući svijet, nije imao taj događaj jasno zamišljen, jer se nije desio, ili možda nije htio da ga opiše, ili je problem upravo žanrovske prirode. Ali to su pitanja za naučno istraživanje, ili za close reading, a ne za amatersko čitanje, ili čitanje radi razonode.
Svijet u malom
Fiktivni svijet je defintivan, ali je nesavršen. To je slika svijeta u malom. To je Crna Gora, ali je Crna Gora Gorskoga vijenca. Ne Njegoševa vremena. Crnu Goru Njegoševa vremena možemo pronaći u istorijskim izvorima. U književnim izvorima možemo tražiti pjesničku sliku svijeta građenu po konvencijama žanra, ili književnog perioda, ihepohe, ili narušavanje istih. Čovjek, bivajući nesavršeno biće i sam po sebi, uvijek želi da se poistovjećuje i identifikuje i u tekstu da projektuje svoje nesavršenosti, a često i da nalazi potvrdu za svoja dobra ili loša uvjerenja, ili predrasude. Čitaoci nužno učitavaju. Čitaoci žele da vjeruju da sve što pisci pišu jest istina, ili može biti istina. To pravilo znaju i školarci još od Aristotela naovamo. Čudno jeste, a to se i Umberto Eko pita, na koji način nešto što nazivamo fikcijom, to jest spletom fiktivnih (dakle izmišljenih, ili izmaštanih) događaja, što Gorski vijenac svakako jeste, kada je pojmimo u svom njenom totalitetu smatramo golom istinom? Čovjek mora biti nepismen, ili slabo načitan pa da povjeruje da su dijalozi iz Gorskog vijenca samo gola istina i ništa drugo, a ne karakteri u službi prikazivanja jedne lične drame. Zašto je to postala i nacionalna drama koja se doživljava kao ep, iako je drama, jeste zbog njene duboke ukorijenjenosti u usmenoj književnosti, folkloru i besprijekornoj tipizaciji. I zapravo zato ljudi doživaljvaju to djelo kao savršeno, duboko poput kosmosa i tajanstveno. Zapravo, divim se i zavidim čitaocu koji kaže da je nešto iz „Gorskog vijenca” ili „Luče mikrokozma” živa istina i preporučujem da s istom naivnošću pročitaju „Pinokija”, „Grofa Montekrista”, „Fausta”, „Razbojnike”, „Borisa Godunova”, „Gospodara Prstenova”, „Anu Karenjinu”, „Mobi Dika”, „Zločin i kaznu”, „Božanstvenu komediju” (pogotovo „Pakao”), „Gargantuu” i „Pantagruela”, „Don Kihota”, „Gilgameša”, „Vreme čuda”, „Metamorfozu”, „Autostoperski vodič kroz galaksiju”, „Malog princa”, „Harija Potera” itd. Odgovor je možđa previše očigledan i banalan: možda čovjek uvijek traži svoju ličnu istinu. Pa čak i u književnome tekstu. Pa čak i ako je pogrešna.
Oreol istine
Totalitet književnog svijeta i njegovih ideja koje predstavlja jesu ono što daje tekstu, tkivu i sadržaju, oreol istine, oreolvrhovne ideje. To je moć koju dokumenat, memoari, istorijska činjenica nikad ne mogu imati. Ne postoji materijalni dokaz za istragu. To je slučaj koji ostaje neriješen. Možda ga neki budući Tartif krivotvori, možda ga i nađe, ali Njegoševa ljepota izraza, svijet ideja u konfliktu, životnost likova; oni neće prestati da fasciniraju. Istraga poturica je crnogorski književni topos. Topos narodne borbe, ustanka, revolucije protiv neprijatelja stvarnog ili izmišljenog, a to je opšte mjesto u romantičarskim spjevovima, epovima, ili dramama.
Istraga poturica sama po sebi nameće jedan detektivski pristup tome kulturološkome toposu, kako bi Umberto Eko volio pristupiti nekome tekstu. Istraga sama po sebi nameće naučnu i umjetničku istragu o funkciji koju je ta istraga imala u „Gorskome vijencu”, a i u formiranju društveno-kulturoloških stereotipa. Stereotipe formiraju ljudi, to jest glupost, a ne dobri pisci i pjesnici. Oni razbijaju stereotipe. A ako ih prikazuju, onda ih ismijavaju, što je slučaj s „Gorskim vijencem”.
Tačno je da su ljudi koristili i koriste pisce i njihove priče za ratove i krvoprolića. Amos Oz je napisao svoj posljednji roman „Juda” upravo zbog priče koja je, prema njegovim riječima, „kriva“ za najviše ubistava u istoriji čovječanstva: za holokaust, za inkviziciju, za krstaške ratove, kao i za najveće stereotipe o jednoj naciji i narodu. I to neće stati. Neće knjiga Amosa Oza to promijeniti, kao ni stavovi da Njegošovo djelo ili Njegoš jesu, ili nijesu genocidni. Priča, da parafraziramo Andrića, a i njega nije zgorega u ovom kontekstu pomenuti, ako ne služi čovjeku i čovječnosti, onda ne služi ničemu. Nije kriva priča.
U svijetu postoje i zlo i dobro
Postoje više vrsta čitanja. Ali književnost se ne može čitati ili ili! Ili je bilo istrage, ili je nije bilo, ili je Ana Karenjina žrtva, ili nije žrtva, ili je Faust trebalo, ili nije trebalo da proda dušu, ili je Hamlet trebalo da ubije odmah, ili nije trebalo. Književnost ne trpi jednosmjernosti i tupost ideologije. Upravo u tome kompleksnome svijetu dvosmislenosti umjetničkoga djela, što Milan Kundera tvrdi povodom romana, nalazi se njegova vrijednost i univerzalnost. U svijetu postoje i zlo i dobro, i u umjetniku i u čovjeku (književnom liku) se vječno vodi borba između ta dva principa (još od svetih knjiga) i svako veliko književno djelo na veličanstven način prikazuje tu borbu u čovjeku, i svaki veliki umjetnik želi prikazati borbu i trvenja između dobra i zla u čovjeku, što Gorski vijenac zapravo i čini.
Piše: Ethem Mandić
