Edin Smajlović
Pisati o “zanimljivim” vremenima je jako zahtjevno. Takođe, pisati iz vizure svjedoka je još jedan izazov. Naime, teško je izbjeći etiketu onog “ličnog”. Sa druge strane, živimo u dijelu svijeta u kojem se profesionalni angažman baš i ne cijeni. Jednostavno, ovdje morate biti “nečiji” i raditi za “nekoga”. U suprotnom, i vi i vaša porodica postajete laka meta.
Ovo sve pišem da bi čitaocima bar donekle objasnio koliko je bilo teško svjedočiti svemu opisanom i koliko je to na kraju bilo teško staviti na papir. Rade Radovanović piše o zlim vremenima.
O vremenu u kojem ljudski život nije značio ama baš ništa. Mogli ste lako završiti u masovnoj grobnici, mogla vas je raznijeti avionska bomba ili su vas mogli smaknuti državne ubice.
Ali , čini mi se da nas zla vremena tako jasno podijele na dobre i zle, na svijetlo i tamu. A dobrih ljudi uvijek ima, jer da nije tako ovaj bi svijet davno prestao postojati. Tu stranu zla Radovanović odlično slika kroz tada aktuelne političare (neki su i danas aktuelni, aktuelniji nego ikada), kroz poslušne režimske novinare, kroz kriminalce, karijeriste od svake ruke.
Ne štedi Radovanović ni svoje šefove u Slobodnoj Evropi, kao ni strane diplomate koji tih godina borave u Beogradu. I dok ljudi ginu, i oni na Kosovu, i oni u Beogradu, iza kulisa klanice događa se besramna pljačka. Otimačina stanova, iznošenje deviza i zlata. U svemu tome, pored bojnog polja odvija se i žestok medijski rat. Jedna od tih epizoda je i svjesno žrtvovanje radnika RTS-a.
Nemoguće je ne zapitati se šta je prolazilo kroz glavu ljudima koji su izvlačili svoju djecu sa televizije, pri tome znajući da će nečija djeca ostati tu osuđena na smrt. Knjiga je puna emotivnih momenata koji sa ove distance svjedoče o svoj ludosti i bespotrebnosti rata.Izdvojiću samo nekoliko meni veoma emotivnih trenutaka.
Prvi je onaj u kojem novinar Radovanović pokušava poslati dnevni novinski izvještaj dok u blizini padaju bombe. Za to vrijeme u stanu sa njim su supruga i njegove maloljetne ćerke. Plač i strah najbližih su vjerovatno najuvjerljiviji argument da se zapitamo da li nešto treba prekinuti, pokupiti život u dvije torbe i otići. Rade je ipak ostao, i zato imamo ovu knjigu pred nama.
Druga priča je ona o glumcu Enveru Petrovciju i njegovom prijatelju i komšiji Ivanu Čeliću. Petrovci će na sreću preživjeti rat. Ivan Čelić nažalost neće biti te sreće. Pojedinac ne može zaustaviti mašinu zla. Ali, ako u sebi ima čovječnosti može nam ostaviti makar svjedočanstvo o viđenom i preživljenom.
Rade Radovanović je napisao knjigu koja, ako se iole misli na ovim prostorima normalno živjeti, ne treba, već mora biti pomoćna literatura iz savremene istorije ovih prostora. To mora biti iz najmanje dva razloga: prvi je da znamo istinum a drugi da naučimo da se obraz i čast mogu sačuvati i u najgorim okolnostima.
I na kraju, iako se bavi vremenom zla, ovo je i knjiga optimizma, na momente prožeta inteligentnim crnim humorom. Jer šta drugo čovjek da radi kada đavo siđe na Zemlju osim da se smije. Ako je pod vešalima, onda se mora grohotom nasmijati. Jer se zlo sa svim može izboriti osim sa smijehom. Protiv njega još nijedno zlo nije uspjelo.
Odlična knjiga, zanimljivo istorijsko štivo. Doprinos istini i pravdi. Ali na kraju, iskreno želim da više niko nikada na ovim prostorima ne bude imao potrebu da napiše ovakvu knjigu.
