Kultura

Pisci koji se nisu podnosili

Uslijed malog upliva sujete, rivalstva ili tvrdoglavosti, začinjenog genijalnim jezičkim umijećem, književni gorostasi nisu se libili da pokažu šta misle jedni o drugima. Ovo je osvrt na neke od najžustrijih, mada svakako najkreativnijih verbalnih napada (ali i odbrana) nastalih od strane hirovitih književnih božanstava.

Fokner protiv Hemingveja

Rivalstvo između Ernesta Hemingveja i Vilijama Foknera jedno je od najočiglednijih u književnom svijetu, obojica Amerikanci, dobitnici Nobelove nagrade, a opet na suprotnim stranama spektra što se tiče ne toliko same tematike djela koliko upotrebe jezika i stila pisanja.

Hemingvej, profesionalni novinar, piše kratkim rečenicama, direktnim i jasnim stilom, za razliku od Foknera, čije se rečenice protežu i na po nekoliko strana knjige, na taj način oslikavajući haotični tok svijesti protagonista.

Iako je vrijednost djela obojice pisaca neosporiva, upravo zbog posebnosti njihovih književnih tehnika, za Foknera je Hemingvejeva vrijednost bila, pa… diskutabilna. Priupitan da ocijeni svoje djelo u odnosu na rad savremenih pisaca, na nekom univerzitetskom predavanju, Fokner između ostalog govori da:

“Ernest Hemingvej nema hrabrosti, nikada nije uradio nešto na svoju ruku. Nikada nije bio poznat po korišćenju riječi koje bi mogle da natjeraju čitaoca da se uhvati rječnika i provjeri da li su ispravno iskorišćene”.

Recimo da se Fokneru nije dopala Hemingejeva jednostavnost, koja je u to vrijeme zaista izazvala kontraverze.

Hemingvej Fokneru nije ostao dužan, te mu je uputio vrlo direktan odgovor:

“Jadan Fokner. Da li zaista misli da velike emocije dolaze iz velikih riječi? Misli da ne poznajem te riječi od deset dolara. Sve ih dobro znam. Ali, postoje starije i jednostavnije i bolje riječi, i to su one koje koristim”.

Džozef Konrad protiv D.H. Lorensa

D.H. Lorens

Značaj djela D.H. Lorensa između ostalog ogleda se i u tome što je Lorens bio jedan od prvih pisaca (naročito u Engleskoj) koji se usudio da se dublje bavi seksualnošću, emotivnim previranjima i prirodom ljudskih instikata.

Kritika ga je uglavnom osporavala, smatrajući ga jeftinim pornografom. Štaviše, nerazumijevanje i mržnja prema Lorensu i njegovom djelu, otjerali su ga u dobrovoljno izgnanstvo. Tek nakon smrti, njegova djela se čitaju novim očima i priznaje mu se vrijednost koju nesumnjivo posjeduje.

Na drugoj strani ringa ovog puta stoji Džozef Konrad, pisac velikog pomorskog iskustva. Upravo tom iskustvu Konrad duguje svoj uspjeh, jer ga je plovidba po egzotičnim morima koja su zapljuskivale britanske kolonije ne samo nadahnula na pisanje nego i pružila dovoljno živopisnih iskustava, koja su poslužila kao okosnica za većinu njegovih djela.

Za razliku od bludnog Lorensa, Konrad je bio mnogo više „po mjeri“ engleske javnosti, jer je u djelima veličao stameni moral, u koji su se Englezi zakljinjali.

Oba pisca živjela su relativno kratko i za vrijeme istog vremenskog perioda, pišući u okvirima modernizma, što nam daje dovoljno osnova da ih nazovemo rivalima.

Kao što može da se pretpostavi, Konrad nije imao visoko mišljenje o Lorensu, pa tako govori da je:

“Lorens je dobro počeo, ali se vremenom pokvario. Prljavština. Ništa osim nepristojnosti”

Lorens uzvraća udarac tako što staje na stranu Hermana Melvila, za koga je Konrad, vrsni moreplovac, izjavio da ništa ne zna o moru. On kaže da je:

“Melvilova vizija … mnogo stamenija nego Konradova, zato što Melvil ne sentimentalizuje okean i morske nedaće”.

Ne zaustavlja se tu nego utrljava još soli na ranu konstatacijom da:

“Pesimizam prožima cijelog Konrada i njemu slične – Pisce među Ruševinama. Ne mogu da oprostim Konradu to što je tako tužan i što se tako lako predaje”.

Cjevanicom u glavu

Za razliku od otvorenih sukoba, popularna istorija književnosti zabilježila je mnogo više jednostranih netrpeljivosti. U ovakvim slučajevima, prilika za odbranu i/ili kontranapad najčešće izostaje, zato što se radi o piscima različitih vremenskih epoha.

Ko zna koliko bi se potresla sirota Džejn Ostin, kad bi znala da je Mark Tven, između ostalih kritika koje je uputio na njen račun, rekao još i da je svaka biblioteka dobra, dokle god ne posjeduje ni tom Džejn Ostininih knjiga, pa makar nemala nijednu drugu!

Najčuvenije djelo Džejn Ostin, Gordost i predrasude, toliko je razbjesnjelo Tvena da je, čitajući ga, izrazio želju da udara njenu lobanju njenom sopstvenom cjevanicom.

Mark Tven

Iako je svoju mržnju prema Ostininom liku i djelu iskazivao na vrlo živopisan način, Tven nikada nije ponudio malo dublje objašnjenje šta mu je to toliko smetalo kod ove romantične Engleskinje, osim što je smatrao da likovi njenih romana uopšte nisu uvjerljivi.

Neki tumače njegove nasilne ispade kao posljedicu moguće netrpeljivosti prema Englezima, ženama, ali i snobovima, koja se u naznakama pojavljivala kroz Tvenova djela.

Bardovanje

Još jedan od pisaca koji je izrazio nasilne tendencije ka kolegi čiji mu se rad, blago rečeno, nije dopadao, bio je Džordž Bernard Šo. Taj živopisni, strastveni Irac prijeke naravi, kojeg je izrazito nervirao niko drugi do Vilijam Šekspir. Opisujući proces čitanja Šekspirovih djela, rekao je da:

“Intenzivnost i nestrpljenje kod njega (Šekspira) često dostiže toliki zamah, da bi mi vrlo vjerovatno predstavljalo olakšanje da ga iskopam i gađam kamenjem, zato što znam koliko su on i njegovi obožavaoci nesposobni da razumiju neku drugu, manje očiglednu vrstu poniženja”.

Vilijam Šekspir

Postoje određeni pisci čija se djela, blago rečeno, dogmatizuju. Da li ste ikada čuli da neko kaže lošu riječ o, recimo, Homeru, Servantesu, Danteu, Dostojevskom, pa eto tako i o Šekspiru?

Šo nije bio ni prvi, ni jedini, kojem je to palo na pamet, ali je svakako bio jedan od rijetkih kod kojih se kritika nije zadržala samo na pompeznim riječima nego je pružio vrlo studiozan uvid u svoja razmišljanja.

Između ostalog, smatrao je Šekspirovu filozofiju praznom, moral njegovih djela površnim, a Šekspira kao mislioca okarakterisao je kao slabog i nedosljednog, sa sklonošću ka snobizmu i vulgarnim predrasudama. Najviše mu je zamjerao nedostatak socijalnog angažmana u djelima.

U jednom od pokušaja da otvori oči engleskom narodu, kako je to sam govorio, napisao je lutkarsku predstavu (ujedno i njegovo posljednje završeno djelo) Shakes versus Shaw, zamišljenu kao komični verbalni okršaj između dva dramaturga.

Sa godinama, Šo je malo omekšao svoj stav prema Šekspiru, te je čak znao povremeno i da pohvali njegove igre riječima i jezičku dovitljivost. I sam je skovao jedan dovitljiv, doduše pežorativni termin – bardolatry (bardovanje), kojim opisuje pretjerano obožavanje Šekspirovog lika i djela.

Kapote i Keruak

Verbalne napade pisaca nerijetko je rasplamsavala čista ljubomora, pa se pretpostavlja da je to bio slučaj i sa Trumanom Kapoteom, američkim miljenikom, koji je još u svojim dječačkim danima odlučio da će postati najveći američki pisac ikada.

Malo je reći da je Kapote bio vrlo ekscentrična ličnost. Živio je u konstantnoj potrazi za pažnjom, ali i prihvatanjem, vjerovatno kao rezultat bolno usamljenog djetinjstva (bio je napušten od strane roditelja). Volio je da šokira svojim izjavama, a vrlo često se hvalio poznanstvima koja uopšte nije ostvario, kao na primjer prijateljstvom sa Gretom Garbo.

Kapote je živio u strahu od zaborava i pokušavao da održi svoju popularnost metodama koje nisu imale veze sa književnošču.

Truman Kapote

Dvije godine nakon izlaska kultnog bitničkog romana On the Road (Na putu), Džeka Keruaka, a samo godinu nakon Kapoteovog Doručka kod Tifanija, Kapote je u jednoj televizijskoj emisiji, nakon kratke primjedbe voditelja o tome kako je bitnička kultura zaludjela Ameriku ničim izazvan, odbrusio:

“Niko od ovih ljudi (bitnika) nema ništa zanimljivo da kaže i niko od njih ne zna da piše, pa čak ni gospodin Keruak… To nije pisanje, sve je to – kucanje”.

Komentar je Keuraka proganjao do smrti, koja je nastupila samo desetak godina kasnije, uslijed komplikacija izazvanih unosom pretjerane količne alkohola. Iako je stvarao za vrijeme relativno kratkog vremenskog perioda, smatra se rodonačelnikom tzv. spontane proze, glasom generacije, ali i ogromnim uticajem na cjelokupnu pop-kulturu dvadesetog vijeka.

Tagovi

Send this to a friend