U organizaciji Hrvatskog građanskog društva iz Kotora preksinoć je u Galeriji solidarnosti održana promocija pjesmarice „Čudesna Boka“ Gracije Gaša Marovića.
Profesor Neven Staničić kazao je da je to topla, puna ljubavi knjiga za veliki plus u životnoj matematici i muzici koju Marović nije slučajno spojio u svom slovu o pjesniku, kapetanu i njegovoj i pjesmarici.
– Mogao je odlučiti da crta, da riba, a on je odlučio da piše pjesme i otkrije svoju dušu. Ogledalo nekako možemo i prevariti ali dušu teško, tim prije što se u ogledalu možemo gledati sami, a dušu dajemo na izlog svima, primjećuje Staničić.
Pravi ritam
On posebno izdvaja Marovićevo pisanje na dijalektu koji se nikada ne izgovara iz prve.
– Dijalekat se čita u sebi, ali ako ne ponudite pravi ritam, onda niste pročitali ono što zapravo piše, poručio je Staničić, dokazujući stihovima i rimamama iz Marovićevog prvijenca koje je po svom izboru čitao i originalno tumačio.
U ličnom doživljaju ove knjige, pjesnikinja Dubravka Jovanović je kazala da su to te večernje mise duha ili bonace pitomog ranog septembra u kojima se pitamo, dok pišemo ovako živi i stvarni, da li je ova čudesna ljepota koju dišemo, a Boka se zove, naš oltar sveti. Ili je ona nešto nestvano i neživo, ono što zapravo živi svoju stvarnost iza granica naše.
– Tako je naš pjesnik usključalog krvoskoka kojim uporedo i more žubori, dozvao zaboravljene đorđine i barkarjole, Bižanta i Lucu iz Stoliva, fjakavoga Bokelja, Dobojski palac i crkvicu na morskoj hridi, ali i kuriozne mote potla šijunade, lovorike i rogače. A na ovom pjesničkom điru kroz Boku s barkom na vesla, kapetan je na udicu još i čarobne riječi uvatio sa sve njihovom muzikom, milozvučjem, nažalost sve zaboravljenijeg naškoga jezika. I baš kao što je, nažalost, sve manje ribe u zalivu, mreža i kašeta na pontama, drvenih barki u mandraćima, kao što obale mijenjaju izgled, a škura eloksir zamjenjuje, tako nam i jezik nestaje i njega surlaš grize, pa su ovakve knjige pravi medajoni od staroga zlata u kojima se čuva slika najdražih, kazala je Jovanović.
Kapetanova priča
Ovo je kapetanova priča u stihovima, kratka, ali riječima i emocijom bogata plovidba, kazala je profesorica Maja Grgurović.
– To je zbirka u kojoj je satkan život u Kotoru i malim mjestima pored mora i suživot sa njima. Priča opasana stihovima iz srca, iz životnog iskustva koja ostavlja trag na pergamentu duše. Život na moru i pored mora opstaje i postaje, sjećanja mu daju uspomene, ali i ožiljke. Pjesnik najbolje piše o onome što najbolje poznaje, što mu je blisko, njegovo i neodvojivo od njegove kože, a Muo je njegov i svačiji između ostalog, kazala je Grgurović.
Obraćajući se publici u punoj galeriji u prizemlju palate Pima, kapetan i poeta Gracija Marović kazao je da se u njegovoj prvoj knjizi pjesama prožimaju Boka, more i barke, nekadašnji život i običaji isprepleteni sa sada već zaboravljenim starim riječima ovoga kraja. Normalno je da se u opštem prosperitetu mijenjaju ljudi i običaji, ali što ostaje, pita se pjesnik i konstatuje da nema više Šantićeve Boke, niti one Frana Alfirevića.
On je ispričao i kako su nastale neke od njegovih pjesama, svaka sa ukusom mora i soli, nostalgije za rodnim krajem sa debelih voda ovog poetskog kapetana.
