Ponovo je na prepoznatljiv način Milan Lane Gutović briljantnim komičarskim šarmom zabavio publiku u Podgorici, u velikoj sali KIC-a „Budo Tomović”. Treba li uopšte napominjati da je predstava bila rasprodata unaprijed. Ovaj put Gutović je s Podgoričanima podijelio radost igre u komadu „Ukrađena ličnos’”, jer, bilo je očigledno da i on jednako uživa u svemu što donosi na scenu, kao i reakcijama vidno oduševljene publike, koja je njegovo izvođenje prekidala aplauzima i gromkim smijehom, piše Dan.
U predstavi Gutović kao Srećko Šojić, a sve uz zvuke Štrausovog valcera, iz bolničke sobe, jer eto, imao je neki peh, preporučuje sebe Evropskoj uniji za novog predsjednika Srbije. I naravno, on je kao pravi političar analitičar, uvidio gdje su sve greške koje prave Gedže, a koji bi on, kako zaključuje u jednom momentu, vrlo lako riješio. Jer, sve bi rasprodao… Naravno, pored aktuelnih političkih tema vezanih za Srbiju, Gutović se dotakao i mnogih mentalitetskih, socio-kulturnih odrednica koje izazivaju salve smijeha, ali koje su i te kako prisutne ne samo u životu komšijske nam države, već vrlo često i kod nas. Inače, tekst komada „Ukrađena ličnos ” uradio je Gutović, oslanjajući se na tekst Milenka Vučetića „Barabe”. Pored Gutovića, odnosno Srećka Šojića, lika koji egzistira još od 1982. godine, na sceni smo gledali i Šojićevog pisara, Pantu Alabića (Srđan Radojković), jer, Srećko je odlučio, pošto ga boli ruka, i „knjiga mu se zgadila još u mlade dane kad je u njoj našao dlaku”, da ne piše on, kako ne bi ispalo da je nepismen… A, pisar k’o, pisar, ne progovara… već zapisuje.
I, kada se malo bolje razmisli, kao daje vrijeme stalo, kao da su u pitanju samo nijanse.
Nakon predstave, Gutović nam je ljubazno izišao u susret i strpljivo je odgovarao na naša pitanja. Najprije, da li bi mogao da stvori ovakav tekst da nema aktuelnih dešavanja… Da li bi njemu i nama bilo dosadno da živimo u sređenim državama?
“Mislite li vi da je ovakva situacija iznimna, specifična za naše narode? Pa mi smo u ovom stanju već decenijama. Za ovu vrstu predstave ja ne znam da li je nekad bilo pauze u inspiraciji. Otkad ja znam, od mog prvog „Kabarea” 1980. godine, pa čak i prije tog vremena, mi smo bili jako inspirativni za ovu vrstu izvođenja”, kaže Gutović.
Poznati filmski, TV i pozornišni glumac objasnio je nostalgiju za prošlim vremenom, pa i za Jugoslavijom.
“Zato što nema drugih rajeva, nego onih koji su izgubljeni. Mi se uvijek sjećamo onog lijepog što je bilo nekad, i nikad ne primijetimo ono što je lijepo u ovom trenutku. To su razlozi”, kaže Gutović.
Iako glumac izuzetno bogate pozorišne, filmske i televizijske karijere, koji se može pohvaliti da je igrao u nekim od naših najznačajnijih predstava i filmova, najrazličitijih žanrova, Milan Gutović, nikad se nije oprobao u „ulozi” profesora. Sigurno bi imao što da podijeli s onima koji bi tek trebalo da stanu na daske koje život znače. Ali, ima i razloga zašto to nije učinio…
“Prateći život iz ovog mog ugla, iz koga sam ga imao prilike gledati i vidjeti, a baveći se i nekim zanimanjima koja i nisu bila baš glumačka, niti vezana za umjetnost, imao sam priliku da vidim spektar mogućih sudbina jednog djeteta. Znam odnos roditelja prema djetetu, i znam tu pažnju koju roditelj polaže i nadu koju polaže u svoje dijete. I vidio sam razna zanimanja… Recimo, ako si zidar, pa nisi dobro naučio taj zanat, pa dobro, ti budeš samo loš zidar, i to je to. Nemaš neke druge odgovornosti, jer kao loš zidar nećeš biti nesrećan, naći ćeš neki drugi posao. Ali, glumac i glumački poziv je specifičan i na taj način. Jer, ako je glumac loš, i zaposlen je u pozorištu, on je toliko prezren, najprije od svojih kolega, a zatim i od osoblja, koje nije umjetničko. Takvu sudbinu ne bih mogao da podnesem da moje dijete ima, da bude tako unižavano. Moje kolege su vrlo rijetko imale prilike da pokažu svoje glumačke kvalitete, a koji bi im obezbjeđivali status profesora. Oni nisu pokazali svoje umjetničke kvalitete koji bi im omogućavao da pokažu status glumca, i cijelog svog života oni su živjeli tu groznu sudbinu. Tu groznu sudbinu lošeg glumca. Pitam vas, kako oni uspijevaju, ti mahom loši glumci, da mirno podnesu to da uzmu sudbinu vašeg djeteta i znaju njegovu budućnost, jer znaju da im ne mogu prenijeti ništa. Jer nemaju znanje, a da ga imaju vjerovatno bi ga dali. Na to pitanje nikad nisam odgovorio i zato nikad nisam postao nikakav nastavnik niti profesor na glumi”, kaže Gutović.
Kako dodaje, mogao bi da gostuje, kao što je učinio prošle godine, kada je dva, tri dana držao radionice za studente cetinjskog FDU u Zetskom domu.
“Pričao sam tada djeci ono što znam i što sam vidio, ali bez odgovornosti za njihovu sudbinu za dalje”, kaže Gutović.
Zanimalo nas je da li je to onda priča o odgovornosti, odnosno nedostatku odgovornosti.
“Jeste, kompletna odgovornost je najbolja, ako je nema, onda je dovoljno i zrno, kako kažete”, navodi Gutović.
Voli da dolazi U Crnu Goru
Na konstataciju da nam se čini da su pauze s nastupima u Crnoj Gori česte, pa kada će opet zaigrati na ovdašnjim scenama, Gutović podsjeća da je prošle godine igrao u Zeti…
“Ima mojih kolega koji nisu ovdje igrali decenijama, a neki nisu nikad igrali. A ja, volim da dođem u Crnu Goru, ne samo zato što ste moji, već od svih tih republika koje su ostale van matice koja se zvala Jugoslavija, osjećam najveće zadovoljstvo kada dođem ovdje. Nije to samo zadovoljstvo što sam došao kući, nego je u pitanju i lično osjećanje koje nije vezano samo za dom, nego za vas koji ste moji zemljaci, i osjećam Crnogorce kao prijatelje“, ističe Gutović.
Reakcijom publike u KIC-u Gutović je bio zadovoljan.
“Publika je ta koja procjenjuje da li joj se dopalo to što sam govorio i kako sam igrao. Pretpostavljam da je bila zadovoljna, sudeći po nivou buke koju sam čuo. Doduše, i mi smo se na sceni smijali, iako nismo imali pravo na to, jer nismo kao i vi platili kartu. Vi ste platili kartu da biste se smijali, a mi smo se grebali o vas”, dodaje Gutović.
