Romanom „Svi moji”, zapravo pričama o Maloj tekiji, nesvakidašnjim događajima, šejhovima i dervišima, rođenjima i pogibijama, čudima čojstva i junaštva koje su decenijama i vjekovima prenošene i pamćene među ljudima sve tri vjere širom Crne Gore i Albanije Zuvdija Hodžić osvojio je čitaoce i žiri za dodjelu državne nagrade „Miroslavljevo jevanđelje”.
Za Pobjedu govori o rađanju svog djela, riječima i poukama đeda derviša koji sinu nije zamjerao što nije ulazio ni u tekiju da zikri ni u džamiju da klanja, gusinjskoj prirodi, mentalitetu i slobodi.
Godinama ste najavljivali ovaj roman. Kako je nastao? Da li je on posljedica višegodišnje ispisivanja stranica i beskrajnih redaktura, ili je godinama rastao u duhu da bi se u relativno kratkom vremenu smjestio na hartiju?
Gete je tvrdio da je pravom piscu iskustvo urođeno. I roman „Svi moji“ je, najvećim dijelom, nastao na takvom iskustvu. Naravno, i na onom stečenom, veoma bitnom. Nosio sam ga dugo, ali i za kratko vrijeme napisao. Dešavalo mi se da u snu prelistavam neki časopis i u njemu i svoju priču. Probudim se i bukvalno je prepišem od A do Š… I mnoge fragmente romana „Svi moji“ prepisao sam iz sna… Teško je, ako ne i nemoguće, povjerovati da sam sanjao pitanja koja ću dobiti na ispitu, ili diplomskom… Pišem po nekom unutrašnjem diktatu, sve u svoje vrijeme, kao da dolazi samo od sebe, ne razmišljam ni o žanru, ni o poetici, priča me vodi, mašta radi svoj posao. I sam se začudim gdje me odvede i dokle dovede. Neki se događaj, neki trenutak, izdvoji, nađe svoje mjesto, za pisca važniji od drugih. Čuj ovo: Moj otac i Hamdija Čekić imali su radnje jedan do drugog, godinama se svakodnevno srijetali, poštovali se, ali ih je više zbližila jedna noć probdjevena u zasjedi u kojoj su, po rasporedu vojske ili UDB-e, prežali opasne bandite nego sve ono ranije.
Negdje na početku romana narator nagovještava da pišući ga ispunjava dug prema svome đedu. Da li je, i akojeste na koji način, roman „Svi moji” vraćanje duga prema Vašem đedu? Sto ste mu dužni?
Iako je đed dugo živio, nijesam imao sreću da bar najranije godine provedem uz njega. Ali sam za njega vezan, možda više od onih koji su ga znali. Pamtile su se njegove riječi i pouke: „Više je grobova iskopala kašika nego motika“, „Dug je najgori drug“ ili druge. Puno sa slušao o njemu, sve je bilo obavijeno mističnošću, razne priče, upijao sam ih, preživljavao, između njega i mene uspostavljala se neka tajna, ili prirodna, veza. Ima u tome nešto adeptsko, alhemijsko, neka duhovna genetika. Derviško nasljeđe. On je za mene kao onaj starac iz istočnjačke priče, koji je sadio mango, voćku koja kasno daje plod, pa na pitanje nekog prolaznika: „Ne nadaš se, valjda, da ćeš ga i okusiti“, odgovorio: „Znam da neću, ali kad se sjetim koliko sam slatkih plodova pojeo zahvaljujući onima prije mene, hoću da zasadim mango za one koji će doći…” Šta dugujem đedu? Pa, između ostalog, i roman „Svi moji“ koji mi je donio značajnu državnu nagradu „Miroslavljevo jevanđelje”. Nagrade me ni ranije nijesu zaobilazile, nadam se ni ubuduće. „Miroslavlj evo j evanđelj e“ mi je posebno drago zato što imenom dobitnika skreće pažnju da nije ono značajno kao crkveni rukopis nego kao vrhunsko umjetničko djelo po minijaturama, ornamentici, figurama što ih je u XII vijeku uradio naš čovjek dijak Grigorije.
Kako je Vaš đed, derviš bektašijskog reda, tumačio odluku svog sina i Vašeg oca Seća da vjeru u Boga zamijeni vjerom u ljude i prihvati ideju komunizma?
Siguran sam da je više volio da mu potomci nastave „silsilu” derviški rodoslov, tradiciju. Ali, kao istinski vjernik, mudar i plemenit čovjek, poštovao je odluke drugih, pa i najbližih. Komuniste je znao bolje nego sinovi, cijenio ih zbog borbe za socijalnu pravdu, vjere u ideje, hrabrosti, poštenja, ljudskosti. Svi njegovi potomci, po muškoj i ženskoj liniji, prihvatili su crvenu ideologiju…
Jedan od ključnih toposa u romanu „Svi moji” je Mala tekija u njedrima Prokletija. Sve što u njemu tematizujete vezano je za stvarne ljude, događaje i mjesta. Samo je tekija nepostojeća u svijetu koji je naša realnost. Nema je danas i nikada nije postojala. Sto ona simbolizuje? Zašto je smještate između pravoslavnog manastira na istoku i katoličke katedrale na zapadu?
Tekiju u njedrima Prokletija, Malu tekiju, izmislio sam, dakle učinio je stvarnom, stvarnijom od postojećih. Smjestio sam je tačno između manastira i katedrale, zapravo sama se tu smjestila. A zašto sam to uradio, vjeruj, ne umijem sebi, a još manje drugome, da objasnim. A i zašto bih neka čitaoci sami zaključuju i tumače.
Ima li istorijsku osnovu priča o dervišima partizanima koji spasavaju živote promrzlim partizanima Bokeljima u nedođijama na sjeveru?
Na Kosovu su djelovala dva odreda derviša partizana. Stric Braho je bio u Bokeljskoj brigadi, bio je s njom na Kosovu. Usred zime morali su preko zavijanog Čakora, mnogi su stradali. Slabo obučeni, nenavikli na snijeg i mraz, gladni, pod oružjem i opremom, držali su se kao planinci. Bili su sjajni borci i ljudi, kosmopoliti plemeniti, vedri. Imali su veliku dušu. Derviši su to osjetili, pomogli su im, davali hranu, učinili da ih narod prihvati…
Jedna od slika koja se u albumu izdvaja je i ona narodnog heroja Đura Lončarevića. Zašto njegova slika? Na Vašim putevima kroz život sretali ste mnogo znamanitijei danas poznatije ljude…
Pa, Đuro je bio legenda, narodni heroj, general,o njemu smo slušali od najranijeg djetinjstva, gledali njegovu sliku u školi. Naše predstave o njemu bile su tipično dječje, zamišljali smo ga strogogi opasnog, u generalskoj uniformi, sa odlikovanjima i bijelim rukavicama. Vrši smotru vojske, provuče prst ispod tenka, pa ako na rukavicama nađe makar malo prašine ili mrlje naredi da se taj vojnik strijelja. Đura sam volio zbog njegove gusinj ske prirode i mentaliteta, ljubavi prema ljudima i životu, ženama, druženju sa tamburašima, noćima provedenim uz pjesmu i muziku, zbog gusinjskih navika i mentaliteta, vrlina i mana. A bio je mnogo hrabar borac, priznat i među čuvenim Krajišnicima, od prvog dana u Prvoj proleterskoj, komesar, čovjek. Tačno, imao sam zadovoljstvo da upoznam mnoge značajne ličnosti ali i da, izuzimajući Mešu Selimovića, Voja Stanića, Esada Mekulija, više naučim od starih Gusinjana i Plavljana, od ljudi koji, naročito zimi, nijesu izlazili iz očeve radnje. Kako su samo zanimljivo, mudro, lijepo ali i vedro pričali….
Za roman „Svi moji” Ethem Mandić je konstatovao da je to tekst koji vraća roman svojim počecima u slobodi igre komponovanja priče koji nije samo puka formalna igra, ili postmodernistički postupak već želja pripovjedača da bude zabavan i slobodan u svijetu koji sam stvara. Da li je ta potreba za slobodom u književnom tekstu direktna posljedica potrebe da u fizičkom, realnom svijetu osvojite i sačuvate slobodu za sebe?
Stvarajući svoj fiktivni svijet, pisac se u njemu osjeća kao Bodlerov Albatros na nebu, u visinama, onaj kome „Ogromna krila smetaju pri hodu…“ Ajnštajn je govorio da će nas logika odvesti od A do B, a mašta u neslućene visine i prostore… Zahvaljujući njoj, osjećamo se slobodni, pišemo ali i znamo da je prava sloboda samo ona koju dijelimo s drugima, koje drugi imaju koliko i mi, koja povezuje pisca i čitaoca. Pisac ne može bez čitalaca. Osip Mandeljštam je i u progonstvu, u samici, pisao pjesme ali i molio čuvara da ga sasluša- da mu ih pročita.
Izostala je iz romana hronika koja je porodična, gusinjska, crnogorska i albanska, epizoda iz 1913. godine i nasilno pokrštavanje u Plavu i Gusinju ljudi koji su ispovijedali islam. Svojevremeno, prvi ste o njoj pisali i govorili. Kud se đela?
Pa, sačuvana je u „Gusinjskoj godini“. Tada sam jako napadnut, rekli su da to nije istina, da falsifikujem činjenice, nijesu mogli ili nijesu htjeli da vjeruju. A mi smo ponavljali ono što smo čuli od starijih „Požuri pope, zakasniću na džumu“ riječi koje je neko krštenju uputio popu. I za neke događaje iz romana „Svi moji“ čitaoci me pitaju: „Da li je to istina?”. Uvijek odgovorim: Jeste, kako nije, istina je. I više od toga… Za čudo, više vjeruju u ono što je najmanje vjerovatno. Ne kažu dobar ti je stil, lijepa ti je misao, jezik, nego: „Ko ti je onaj što je napravio ono…“ Da se odbranim, kažem da to nije iz naše sredine, to se desilo neđe drugo… A ima toga, evo, epizodu o nosaču koji iz nabujale rijeke spašava tele a sam gubi život, „prebacio” sam iz Berana u Gusinje, na nju me podsjetio Gojko Kastratović…
Vaš omiljeni Njegošev stih je?
Kao i svi drugi: “Šta je čovjek, a mora bit čovjek”. Na prvi dio odgovor nema ni Njegoš, a da se mora biti čovjek, znaju mnogi. Ja sam u „Gusinjskoj godini“ kad si je već pomenuo, zapisao da kad god me život dovede u neko iskušenje, iz podsvijesti iskoči slika gusinjskog groblja i nišana s mojim imenom. Tada znam da ću postupiti kao čovjek. Koliko puta smo od majke ili oca opomenuti: „Nemoj da zasramiš grobove..” Dakle, moraš biti čovjek… Mora se biti čovjek.
A omiljena derviška priča?
Onu s kojom sam dosadio. Uputio se mrav na Ćabu, pa mu rekli: „Velik je to put a ti mali, nikad nećeš stići”. Odgovorio im je: „Bar ću umrijeti na velikom putu“.
Jedan od junaka Vašeg romana kaže: Stare su priče bolje od naših? Vjerujete li mu?
Vjerujem. Ako nije bilo vremena za življenje, bilo gaje za pričanje. Priča im je vraćala sve što im je život uskraćivao. Uživali su u priči, s njome i za nju živjeli, vjerovali u kazano, možda iz istog odnosa kao i Šeherezada – da produže život. Sijarić kaže da to što pišemo i pričamo nije važno da li činimo da zabavimo ili poučimo, važno je da, pričajući, dva puta živimo…
