Sergej Loznica, ruski reditelj, o filmu “Austerlic” i čovječanstvu koje ništa nije naučilo iz istorije. Ljudi nisu svjesni da ono što savremeni svijet gura u tragedije i užase pripada prošlosti, rekao je on za Novosti.
Gost 13. Festivala evropskog dugometražnog dokumentarnog filma “Sedam veličanstvenih” bio je veliki ruski reditelj Sergej Loznica, koji je pred publiku stigao sa ostvarenjem “Austerlic”.
Ime filma Loznica je preuzeo od istoimenog romana Vinfrida Georga Zebalda, jednog od najznačajnijih savremenih njemačkih pisaca, koji je svoje djelo posvetio sjećanju na Holokaust, a njegov izuzetan dokumentaristički esej doživio je svjetsku premijeru na festivalu u Veneciji. U nešto više od 90 minuta, “Austerlic” (napravljen je u formi klasičnog crno-bijelog filma), vodi publiku na mjesta u blizini Berlina koja su u doba nacizma i Drugog svjetskog rata bila koncentracioni logori, a danas su memorijalni kompleksi koje svakodnevno posjećuju horde turista iz čitavog svijeta.
“Snimao sam u ljeto i jesen 2015, a svaki film započinjem da radim tako što prvo primijetim nešto iz svoje okoline što me navodi na pitanja ili me uznemiri. Takav trenutak sam doživio kada sam vidio te rijeke ljudi koji dolaze da obiđu koncentracione logore, i bio sam potpuno impresioniran njihovim ponašanjem. Šta je razlog koji ih navodi da provedu svoje vikende na mjestima smrti, o čemu razmišljaju i šta osjećaju krećući se u grupama od jednog objekta do drugog” kaže Loznica, istučući da je u Beograd došao samo na jedno veče, jer završava novi film, ali da nije htio da propusti priliku da ne dođe na festival.
Šta je bio vaš glavni motiv za film koji razbija sve naše iluzije o današnjem značaju koncentracionih logora i Holokaustu?
“Zastrašujuće je koliko su oni zaboravljeni u savremenom svijetu. Snimio sam osam velikih, značajnih memorijalnih mjesta, osam fabrika smrti na kojima su nacisti razvijali sistem za uništavalje ljudi. U “Austerlicu” ne govorim direktno o tome šta se događalo u tim logorima, mene je zanimao isključivo odnos ljudi prema istorijskim činjenicama.Taj odnos ljudi, kako vidimo u “Austerlicu”, potpuno je turistički – oni prave selfije, ćaskaju, jedu sendviče…
Mislim da ispod takvog odnosa postoji još dublje i važnije pitanje – da li je moguće iskustvo koncentracionih logora i fabrika smrti prenijeti i budućim generacijama, hoće li ova mjesta i za narednih sedamdeset-osamdeset godina biti memorijalni centri, šta bi bilo čuvanje sjećanja, ili uopšte, šta je pravo memorisanje nečega što se dogodilo, a ne profanisanje toga, i šta mi iz ove perspektive možemo da pretpostavimo ili naslutimo. To su pitanja koja su mene najviše mučila dok sam radio ovaj film”.
Ima li savremeni svijet empatiju prema današnjim događajima, a opet postoje ratovi, logori, ljudska stradanja?
“Iz vašeg pitanja prozilazi ideja progresa, kao da će sjutra biti bolje, zato što znamo više, pa ćemo se promijeniti. Mislim, nažalost, da je to utopija, i da se većina stvari koje čovječanstvo danas guraju u tragediju i užas dešava zato što ljudi na početku nisu bili svjesni da one pripadaju prošlosti. Prosto, nisu sposobni da vide stvari koje bi dolazile iz budućnosti. Ne mislim, recimo, da je emigrantska kriza tragedija samo tih ljudi, nego je stvar i u našim glavama. Još uvijek, nažalost, nemamo osjećanje da se ono što se događa nekom čovjeku koji je daleko od nas zapravo dešava nama samima”.
OD KIBERNETIKE DO FILMA
Stručnjak ste za kibernetiku, vještačku inteligenciju, japanski jezik…, a “završili” ste na filmu, kao autor koji dobija priznanja u Berlinu, Kanu, Veneciji…
“Time sam se bavio prije dvadeset pet godina, a onda sam odlučio da promijenim aktivnosti. U vrijeme perestrojke, kada se sve mijenjalo u Sovjetskom Savezu, bio sam pun iluzija i vjere da će se zaista dogoditi neke suštinske i korjenite promjene. Ali onda sam shvatio da se ništa veliko neće dogoditi, a shvatio sam i da sam talentovan za film. Ali veoma sam zadovoljan obrazovanjem koje sam dobio prvo od svojih roditelja koji su matematičari, i koji su me gurnuli u to, jer mi ono pomaže i da pravim filmove”.
