“‘Otvoren kraj'” je priča o gradu u kom ljudi ne prate svoje snove, nego se vode nametnutim prioritetima i željama drugih. U ovoj priči nema nikakve slobode”, istakao je u razgovoru za Dnevne novine mladi crnogorski glumac Filip Đuretić, kome je u komadu Jovane Bojović, za čiju je režiju bio zadužen Petar Pejaković, povjerena uloga Andreja.
Predstava je premijerno izvedena 25. februara ove godine na sceni Studio Crnogorskog narodnog pozorišta, a pored Đuretića uloge tumače Julija Milačić, Aleksandar Gavranić i Gojko Burzanović, kojima se na sceni kao muzičari pridružuju Vjera Nikolić i Mladen Nikčević.
SIROVI ODNOSI
“‘Otvoren kraj’ govori o nedostatku slobode i o tome kako je ono što roditelji kažu da je pravilno za nas amin. Možda je poenta svega baš u tome ne smijemo dozvoliti da nam neko otme slobodu! Radnja je smještena u kući, u jednoj sobi, u kojoj vlada potpuno nezdrava atmosfera, a talog tog nezadovoljstva svih ukućana se toliko nakupio da moj lik, Andrej, dobija rak. Moj brat u predstavi, Ivan, kog tumači Aleksandar Gavranić, uspijeva na neko vrijeme da ode od kuće, ali se, nakon što saznaje za moju bolest, vraća u tu bolesnu atmosferu”, precizira mladi glumac.
Stvari o kojima se govori u ovom komadu nerijetko se srijeću u našim porodicama.
“A to više nije smiješno, tužno je. Jako me nervira što ljudi nijesu slobodniji i iskreniji, što su kukavice i što se ne trude da razviju svoj stav. Ne postoji volja za borbu, ljudi se ne zauzimaju za sebe, a gaze preko drugih. Okruženi smo sebičlukom, kukavičlukom, svako prebacuje krivicu na onog drugog, a stvari se rješavaju na lakši način… Sve su to stvari koje imamo u ovoj predstavi”, kaže Đuretić i dodaje da likovi, naravno, osjećaju ljubav jedni prema drugima, ali oni to osjećanje ne znaju da pokažu.
“Tu se vidi koliko smo mi sirovi, koliko su naši odnosi sirovi. Ja bih htio da zagrlim brata, oca, ali ne umijem da nađem pravi trenutak. Naši likovi su grubi, imaju kočnice… A to je često odlika naših stvarnih odnosa sa roditeljima”, smatra on.
BUNT I STID
A možda je naš najveći problem, kako kaže glumac, ono što lik Gojka Burzanovića ponavlja nekoliko puta u predstavi “Srediću ti ja to.”
“Moj lik bira da tako prolazi kroz život, da mu otac sve ‘sređuje’, ali brat ne. To ‘sređivanje’, to je naš problem. Kroz neke stvari moramo da prođemo sami, a kada probleme sređuju drugi ljudi, stvara se pojedinac koji nije sposoban da osnovne stvari uradi sam. Čini mi se nas roditelji nenamjerno pogrešno usmjeravaju”, smatra Đuretić.
Predstavu bi smatrao uspješnom ukoliko gledalac nakon izlaska iz sale barem pet minuta razmisli o tome da li treba da se ide putem koji nam je izabran, ili da se više posvetimo svojim željama.
“Volio bih kada bi ova predstava natjerala ljude da se osvrnu oko sebe i da vide koje su to njihove želje, šta osjećaju, ko su, da se zapitaju Ko sam ja? Šta radim ovdje? Šta volim, a šta ne volim da radim? Šta mi prija, a šta mi ne prija? Mislim da su ljudi, pogotovo u ovoj sredini, potpuno neosviješteni, i da uživaju po tuđim kriterijumima, da tuđe ideje o uživanju prihvataju kao sopstvene. Ako neko kaže da je super kad izađeš uveče i popiješ toliko i toliko, budeš u separeu, to se smatra pravim uživanjem. Samo zato što je neko tako rekao! A ne trudimo se da uvidimo da li to, takva ideja uživanja, nama zapravo prija. Volio bih da ljude ‘Otvoren kraj’ natjera da realno sagledaju svoj život, svoju svakodnevicu i navike, i da se zapitaju šta su zapravo i kakvi su zapravo. Volio bih da ova predstava poljulja ljude i izbaci ih iz komforne zone, a možda i malo usmjeri ka nečem novom i pravom”, naveo je Đuretić, dodajući da smatra da ova predstava na mlađe može da utiče buntovno, a da će kod roditelja izazvati stid, jer su mnogi od njih ponavljali greške svojih roditelja i njihovih roditelja.
Tom buntu doprinose i songovi, koji razbijaju dramu, naveo je Đuretić.
“Imamo djelove gdje sviramo, pjevamo i tu su mnnogo pomogli Vjera Nikolić i Mladen Nikčević. Naučili smo osnovne stvari o bubnjevima i gitari, i to zaista doprinosi da predstava bude zanimljiva. Tekstovi tih pjesama direktno se odnose na samu predstavu, a nastali su tako što smo djelove svojih monologa pretočili u pjesme. To smo radili sa Vjerom, i zajedno smo dolazili do sjajnih rješenja”, kaže Đuretić.
Na kraju, ističe da je rad sa rediteljem Petrom Pejakovićem bio poseban i zanimljiv.
“Petar je otvoren za predloge, prijatan je… Izlazi nam u susret, oblikuje na pravi način naše predloge. Volio bih da ponovo sarađujemo”, kaže mladi crnogorski glumac.
Sve što je neuobičajeno postaje predmet osude
Na to da se dodatno zatvorimo u kalupe koju su “ispravni” utiču zatvorenost i konzervativnost društva, smatra Filip Đuretić.
“Prema svemu što je novo ljudi imaju otklon. Ako se u društvu glasnije nasmiješ, neko će ti reći da to tako ne valja, to nailazi na osudu. Previše je ogovaranja, sve što je neuobičajeno postaje predmet osude. A pošto se ljudi boje osuda i tuđih mišljenja, oni se, kako odrastaju, sve više zatvaraju. Svaki čovjek se rodi čist, ali ga društvo natjera da se zatvori u sebe”, smatra on.
