Radovi Laure Makabresku su kao odbljesci iz prelijepih, ali istovremeno brutalnih bajki, koje nijesu sređene, najjasnije, već se priča pomalja iza poljske jutarnje izmaglice. Slike izazivaju osjećaj koji nastaje prilikom čitanja starih narodnih priča obogaćenih činima i odmazdama. Bjelina i mističnost Laurinih izmaglica suština su smirivanja i aestetisa, poteklog iz vaspitanja u katoličkom samostanu i odrastanju u bajkovitim predjelima Bržeska. Ljubav prema poljskoj književnosti i pisanju proznih priča zamijenilaje umjetničkom fotografijom, koja je, opet, njena misao-poezija.
Odrastanje
– Rođena sam u novembru 1987. godine u Bržesku, gradiću u južnoj Poljskoj, Provela sam veliki dio djetinjstva kod djeda i babe na selu, i otuda ljubav prema prirodi, životinjama, narodnim pričama. U ranim godinama, mnogo vremena sam provodila u samostanu- moja tetka je časna sestra, gdje sam se kao dijete učila smirivanju, nježnosti i nevinosti. Za vrijeme formalnog obrazovanja, preselila sam se u Krakov, gdje sam počela studije poljske književnosti. Sa ove vremenske distance, mislim da se ljubav prema fotografiji javila kao jedan pitoreskni put zamišljanja i traženja još jednog načina ekspresivnosti. Počela sam s poezijom i kratkim pričama, ali nije trajalo dugo, jer sam otkrila da se samouvjerenije osjećam u fotografiji nego u poeziji, iako često moju vizuelnu umjetnost dopunjujem poetičnim naslovima i pričama, započinje Laura.
Zamrzavanje
Njena strast prema stvaranju podržava ljubav, kao i vizuelne metamorfoze erotike i smrti.
– Moja strast prema stvaranju ne podržava ništa osim Ljubavi. Ne interesuje me da sebe identifikujem sa nekom od grupa, jer to nikada nije moja istinska preokupacija. Cilj moje artistike je da natjeram ljude da se osjećaju manje usamljeno u dijalogu sa umjetnošću. Drugim riječima, moja umjetnost zasniva se na principu suspenzije realnosti, distanciranja posmatrača od nje, zamrzavanja u obliku fotografije. Ovim putem želim da natjeram posmatrača u metaforičku sliku drugačijeg pogleda, osvježenog zemaljskom realnošću bolje nego promišljati beživotno. Potrebno je i kontemplirati. Katolikinja sam i tražim inspiraciju u transcedentnom i božanskom. Ljepota, kao suština kreacije, je istovremeno nešto supranaturalno, dato, vođeno božanskim (ovdje ne mislim na demonske kreacije, koje takođe mogu dati inspiraciju supranaturalnog, ali mogu da upotrijebe imitaciju Ljepote i Harmonije kao neke vrste šarma, atraktivnosti). Sadržina mojih slika su nekada unutrašnja iskustva, obojena ekstremno, ljubavlju, vjerom, nadom, nježnošću, sa istovremenim emocijama poput straha, anksioznosti, bola, pobune, gubitka i samoće, naglašava Makabresku.
Posmatrač
Laurina umjetnost je veoma lična, ali prema riječima sagovornice Pobjede, to ne znači da umjetnik treba da priča svoju priču na fotografijama, već treba da je što manje prisutan na radovima. Ako je umjetnost lična, misli se da je umjetnikova psihička i duhovna snaga snaga njegove individualnosti, koja je uvijek prisutna u stvaranju.
– Kada stvaram, okrećem se u pravcu mitova i bajki, jer ne prikazujem stvarnost, ne kreiram dokumentarac, radije pokušavam da oživim realnost mogućeg za čim mi vjerovatno vapimo, žudimo, evociramo emocije, nekada strahove, koji ispunjavaju neimenovanu odsutnost, nedostatak nekog ili nečeg, dajući pristup koji je nepoznat u sadašnjem životu. Iz takvog iskustva stvara se nova svijest. Foto snimanje nikada nije zatvoren set, iako spoljna forma implicira to. Fotografija „ulazi“ u um i emocije posmatrača i mijenja ga. Želim da posmatrač iskusi sopstvenu duhovnost, vodeći njegove misli ka Bogu. Zbog toga je tkanje mojih slika, vezivanje regija i događaja, suprotno iskustvu gdje tenzije iskrsavaju. Ove tenzije evociraju nešto poput šoka kada stojite bez riječi pred dijelom stvarnosti koja se grubo može nazvati Ljepota, Bol i Istina, ističe Makabresku.
Kako kaže, njena velika želja je da posjeti Crnu Goru i to zbog duhovnosti i religioznosti koju duboko sjeća.
Vječnost je jednako okrutna kao i smrt
Kritičarka Magdalena Kownacka na sljedeći način je i doživjela Laurinu fotografiju:
– Laura Makabresku sažima bajku u ram. To je pozornica na kojoj se sve odigrava. Tu njena heroina živi 1 između svjetova ljepote i tame. Njena seksualnost varira između djevojačke erotičke fantazije i ekstremnih instinfkta prirode. Na dječiji način je inspirisana smrću. Njenu Zemlju nastanjuju životinje, čudovišta, ljudi sa životinjskim maskama, ustvari svi imaju jednak status. Smrt u ovoj zemlji je oslobađajuća, vid dobrog sna u koji se stropoštavamo, u potrazi za vječnošću, koji postoji sa nama kao sazvežđe naslikano na tijelu umjetnice. Motivi, scene i teme se opsesivno ponavljaju. Sve egzistira izvan vremena, svuda i nigdje, nikada i uvijek, u sedamdeset sedmoj zemlji. A vječnost je jednako okrutna kao i smrt, smatra Kownacka.
