U međusobnom (su)djelujućem, zavodničkom odnosu, Mija i kamena, nikada se ne zna ko će, u konačnici, biti vinovnik kontemplativno-estetskog sučeljavanja.
Lubardu često nazivaju pjesnikom „kamenog mora“ Crne Gore. U tom kontekstu, Mijo Mijušković je pjesnik njenog „kamenog neba“. Veliki umjetnici anticipraju „pogled svijeta“, bave se proučavanjem i materijalizacijom univerzalnih vrijednosti. Njihova djela, kao i njihove misli nemaju vidljivih granica. Unutarnje, mentalne granice/ograničenja istinski su limiti života.
Mijo Mijušković nas kreće neomeđenim kamenim prostranstvima pružajući nam dodir svijeta, spektrum duge, milenijumsko trajanje u živućim, skulptorskim formama. Njegovi „kameni oblaci” se ne rastaču (iako su sličnim procesima nastajali), već čvrsto, sigurno stoje baš gdje im je mjesto u vječnom univerzarijumu prirode. Procesi pretvaranja „mrtve kiše materije u blistave predstave života“ u Mijovim skulpturama su često inverzni. Naime, klimatski, vremenski procesi ostavljaju vlastite biljege, zapise u kamenu. Tokovi vremena lome i dekonstruišu naizgled nesalomivo. Usitnjene ostatke stijenske mase Mijo ponovo spaja, odgoneta, razotkriva i sintetiše u novu oblikovnost / čitljivost, novo/staro „kameno pismo”.
Kako uhvatiti neuhvatljivo u vječnom i predočiti kao artificijelnu konstantu? Kako istovremeno izraziti pitomo i divlje, destruktivno i produktivno… ne oskrnaviti postojeću, prvotnu ljepotu, stvarajući novu… pitanja su na koja je Mijo pronašao odgovore. Oni su pred vama. Materijalizovani u ciklusima, ovaploćeni u kamenu, pronađeni ljudski znaci koji su istovremeno priroda. A „u prirodi nema ničeg što i u nama ne bi postojalo“. I kada se, zahvaljujući mjestu, vremenu, nekoj čudesnoj sličnosti, povežu stvari, naizgled, jedna drugoj tuđe, nastaju čudesne cjeline i osobene sprege jedno podsjeća na sve, postaje znak mnogog. Od Milutina Milankovića do Sv. Petke, od ostroških greda do subotičkih, pozorišnih kamenih lutki, od cetinjske pećine do kanjona Tare, sve do Spičanke… sve je to Mijov „kamen u kamenu” nestvarano lijep, neuhvatljivo blizak „kameni domaćin” s gostujućim primjesama zemlje i bilja, „čuvarkuća“ istinskog duha/identiteta/ duše…
Mijo u kamenu kleše i polira svoje misli, ne u želji da reprodukuje svijet, već u stamenom nastojanju da uobliči njegove očiglednosti. U kamenoj materiji čuva izvornost i ničim ne skrnavi njenu autohtonu ljepotu. Naprotiv, u egzekutivnom smislu, materijalizacija ideje prati zatečenu suštinu kamena. U međusobnom (su)djelujućem, zavodničkom odnosu, Mija i kamena, nikada se ne zna ko će, u konačnici, biti vinovnik tog, svojevrsnog, kontemplativno-estetskog sučeljavanja. Prirodnu, kamenu nervatutru prati boja, posebno u ciklusu posvećenom Tari. Mijo je čuva i potencira jednostavnom formom. Ponekad umjetnik spaja različite vrste kamena iz različitih djelova svijeta i tvori specifične kompozicije/kolaže. To je svojevrsna, darvinovska priča o vrstama i porijeklu. „Kameni portreti”, Mija Mijuškovića, animalni i ljudski u isto vrijeme, nose karakter, emociju, stav. U njegovim sklupturama osjećamo dihotomiju bića prirode krhkog, poroznog, nestalno/nestvarnog i jednako prisnu čvrstinu, stamenu odlučnost, toplo-hladnu taktilnost, baš kao što je i sam satkan od najmekšeg senzitivnog materijala i onog dijamantske tvrdoće, tvrdoglave upornosti i strastvene, žestine stvaranja.
Dr Anastazija Miranović
