Izložba radova Zlatka Glamočaka, naslovljena “Božanstvena komedija”, otvorena je u Modernoj galeriji u Podgorici. Likovnoj publici Glamočak se predstavio skulpturama i crtežima koji su nastajali od 1979. godine.
SOFISTICIRANI TOTALITARIZAM
“Ono što je likovna publika glavnog grada u prilici da vidi je angažovana figuracija. Kroz svoje radove pratim sile presije koje se vrše na čovjekom, kao human čovjek, što i jeste većina ljudi. Ovom postavkom želio sam da oslobodim ljude od pritiska i straha, jer je to najznačajniji zadatak i ljudskih bića i umjetnika”, kazao je umjetnik dodajući da su morbidnost i angažovanost karakteristike njegovih djela.
“Direktor Pikasovog muzeja Žan Kler, čovjek kojeg zaista cijenim, koji je poput ljudske mašine, je jednom prilikom rekao da je umjetnost koja nema dramu neodgovorna. A pošto sebe smatram odgovornom ličnošću, morao sam se okrenuti drami. Živimo u jednom sofisticiranom totalitarizmu. Inače sam i sam bio žrtva jednog bivšeg totalitarizma, a vjerovatno da on nije pao mi ovdje ne bismo razgovarali. No, ipak, u tom totalitarizmu bilo je junaka! Svako ko se odupirao ili mislio drugačije, naravno, nad njim je vršena presija, ali je on bio junak”, kaže Glamočak, dodajući da su upravo ti junaci bili vodilje ljudima. U današnjem vremenu, koje umjetnik naziva sofisticiranim totalitarizmom, junaci su odbačeni.
“Ulazimo u društvo bez junaka, gdje je sve poput iverice, kako je to zapisao Karahasan. Sve je samljeveno, presovano i svi su ljudi isti, a primjera imamo svuda oko nas. Uzmimo podgorički hotel ‘Hilton’, kopija bez ikakvog karaktera, jer takav možemo vidjeti u svim većim svjetskim gradovima. A njegov prethodnik imao je karakter…. Danas apsolutno dolazimo u jedno društvo koje je kontaminirano nekarakterom i nepersonalitetom”, smatra Glamočak, dodajući da takvo društvo izuzetno izazovno za umjetnike.
APOKALIPTIČNI PRIZORI
Zlatko Glamočak je više godina stvarao u Parizu, a sada živi u Baru. Kako dodaje, njegove radove sve više karakterišu motivi iz Crne Gore i Bara, te da se sve više osjećaju “oni korijeni, o kojima je i Marina Abramović pričala”.
“Uloga djetinjstva je presudna za svakog umjetnika, iako naši teoretičari ne pridaju previše važnosti tome, a upravo je Marina, jedna mudra i iskusna žena, skrenula pažnju na taj period života”, zaključio je umjetnik.
Postavku u Modernoj galeriji otvorila je istoričarka umjetnosti Petrica Duletić, koja je istakla da je od samih početaka djelo Zlatka Glamočaka u međunarodnim okvirima postalo predmet brojnih rasprava, osvrta i promišljanja.
“Međutim, taj veliki vajarski opus nikada nije bio cjelovito obrađen od crnogorske likovne publike. Činjenica da je njegovo djelo ostalo do danas nedovoljno istraženo u Crnoj gori, ukazuje na potrebu obrade, sinteze i odgovarajuće vačlorizacije. Kroz predstave apokaliptičnih prizora, tjelesnih metamorfoza, ‘portreta’ u vidu raspadajućih tijela punih crva, postolja od razbacanih kostiju i izražavanja opšteg osjećaja prolaznosti, Glamočak pokazuje izvjesno interesovanje za neke zastrašujuće i šokantne vidove nadrealizma”, kazala je Duletić.
