Uliks, sin glumaca Bekima Fehmijua i Branke Petrić, uspješan je glumac, ali ono što se možda malo zna je da u Americi, gdje živi već 23 godine, važi za veoma uspješnog pekara, koji svoj specifični hljeb pravi od prirodnog kvasca i za kojim, uprkos visokoj cijeni, vlada prava pomama.
“Kad sam 1993. otišao iz Srbije, imao sam 25 godina i još uvijek sam bio klinac koji je imao iluziju da postoji negdje neko mjesto gdje su različitosti u redu. Moji najbolji drugovi iz Beograda već su bili u Njujorku, i to je bila moja prirodna sljedeća stepenica”, kaže Fehmiu.
“Prvih pet godina smo proveli na Kejp kodu, poluostrvu u Atlantskom okeanu, nedaleko od Bostona. Priroda je božanstvena, ali je, s druge strane, zima surova i hladna. Tu je otvorena naša prva pekara. Po svom temperamentu taj predio nema nikakve veze s Beogradom, ali nama kojima je Beograd nedostajao bio je vrlo sličan zato što ga presjeca rijeka i dijeli ga na dva dijela. Mostovi koji spajaju Boston i Kembridž podsjećali su nas na mostove koji spajaju stari i Novi Beograd. Bila je čak i jedna zgrada vrlo slična našem CK (Zgrada Centralnog komiteta u vreme SFRJ, prim. aut.) i znali smo da se šalimo, kao ono „Gdje si?“, a ti odgovoriš „Tu sam, kod CK”, prisjeća se Fehmiu koji se 1999. godine vratio u Njujork sa suprugom Snežanom i ćerkom Ninom koja se u Americi rodila 1995.
A kako je nastao njego pekarski biznis:
“Sve poslove u Americi imam sa svojim drugovima s kojima sam odrastao u Beogradu, na Zvezdari, na Lionu. Bane, Vojin i Igor su krajem osamdesetih već došli u Njujork. E upravo je Igor odgovoran za sve u vezi sa hljebom i pekarama u Americi. U Njujorku postoji čuvena jevrejska porodica Zejbar, koja se bavi prodajom bakaluka. To je i danas jedan od najpopularnijih i najkvalitetnijih zatvorenih marketa u Njujorku. Kao što postoji muzej Metropoliten, tako postoji i „Zejbars“, eto toliko je to mesto popularno. Mlađi sin iz te porodice Eli odvaja se i započinje svoj biznis s pekarom i restoranom u čijem je podrumu bila smještena mala pekara. Niko prije njega nije pravio takav hljeb i bilo je to nešto jedinstveno. Ključ svega je u procesu, tačnije u vremenu tokom kog testo narasta i prirodnim kvascima, zapravo u bakterijama koje započinju proces fermentacije. Hljeb se od svojih početaka tako i pravio. Nije bilo komercijalnog kvasca, već je testo narastalo prirodnim putem. Sada dok sjedimo i razgovaramo u vazduhu oko nas su upravo te bakterije, one koje će učiniti da se mlijeko pokvari ako se ostavi nekoliko dana na sobnoj temperaturi. Proces fermentisanja hljeba počinje tako što se pomiješaju voda i brašno i onda se ta smjesa ostavi na sobnoj temperaturi. Nakon nekoliko dana smjesa počne da vri. Zatim joj se doda još vode i brašna i taj proces se zove osvježavanje ili hranjenje. U jednom trenutku, poslije nekoliko nedjelja, smjesa fermentisanog brašna i vode postaje dovoljno potentna da iznese, mi tako kažemo, partiju hljeba. Važno je da se taj proces ne prekine, već da hranjenje smjese, koja će služiti kao prirodni kvasac, bude svakodnevno. To je ključni dio recepta naših hljebova. U jednom kilogramu divljeg kvasca postoji nekoliko stotina hiljada ćelija divljeg kvasca, a u jednom gramu komercijalnog kvasca postoji nekoliko miliona tih ćelija. Znači, mi gajimo divlji kvasac i na taj način dižemo hljeb, ali mnogo sporije nego što bi to učinio običan kvasac. Ta duga fermentacija čini da hljeb ostane duže svjež iako ne sadrži nikakave aditive. Takođe, čini da ga naš organizam mnogo lakše vari. A majstorstvo fermentisanja hljeba i kombinovanja različitih vrsta žitarica ravno je umjetnosti pravljenja dobrog vina, sira ili rakije. Nema kraja različitim ukusima i mirisima. Po otkriću komercijalnog kvasca tradicionalno pekarstvo ove vrste je gotovo nestalo. U Francuskoj je svega nekoliko pekara uspjelo da preživi tranziciju, a da nisu prekinule taj tradicionalan proces pravljenja hljeba skoro više od 100 godina. Jedna od najčuvenijih je porodica koja se prezivala Poalan. Njihova radnja nalazi se u maloj ulici usred Sen Žermena, a i danas je veoma popularna. To je bio umjetnički kvart i tamo su siromašni umjetnici dolazili da kupe hljeb, ali nisu imali novac i onda su plaćali svojim slikama. Ti njegovi veliki seljački hljebovi mogli su ostati svježi po nedjelju dana. Početkom osamdesetih postali su toliko popularni da su avionom odlazili u Njujork i druge krajeve svijeta. Bio je to nenormalno skup hljeb”, objašnjava umjetnik koji se i dan danas bavi proizvodnjom hljeba.
“Mi smo u pekari gotovo svakog dana. U ovom poslu moraš stalno biti kreativan i nuditi ljudima nešto novo, a biti kreativan s hlebom koji ipak sadrži samo brašno, so i vodu nije baš jednostavno”.
Fehmiu pravi paralelu između pekarstva i glume.
“U pravljenju hljeba postoji nešto što te čini skromnim i poniznim. Riječ je o radu sopstvenim rukama i bazičnoj namirnici – hlebu. S druge strane, to je težak posao i nimalo nije nježan prema onome ko ga obavlja. Međutim, ima nečeg pročišćujućeg u tom procesu. Ova vrsta pekarstva kojom se mi bavimo vrlo je slična umjetnosti. Koliko god puta da si ponovio potez četkicom, ili odigrao određenu ulogu, ili pak izgovorio isti tekst, nikad ne znaš da li će na kraju rezultat biti isti. Svaki put gledamo hljeb i kad izađe kakav valja, stvarno ga doživljavamo kao čudo. Uz to, svi moji partneri i prijatelji, naše porodice, kao i svi zaposleni zapravo žive od tog hljeba”.
Iako je godinama u pekarskom biznisu, na pitanje da li je pekar ili glumac, Fehmiu odgovara:
“Naravno da sam i jedno i drugo. Odavno sam prestao da budem samo glumac, a samo pekar nikad nisam ni bio. Duboko vjerujem da ako pojedinac slijedi svoj put i pokušava da multiplicira vrijednosti u koje vjeruje u svom mikrokosmosu, ako je istrajan u tome, taj će njegov mali svijet krenuti da raste i na kraju će dotaknuti mnogo više ljudi nego što on može i da sanja. Na isti način se ponašam kad pečem hljeb ili radim na ulozi, kad produciram novi film ili otvaram novu pekaru”.
Feliks, i njegova supruga i koleginica Snežana, prestali su da se trude da glumačku karijeru razviju u Americi.
“Bili smo vrlo zainteresovani u tom nekom periodu od 1999. do 2001, i tih nekoliko godina osjetili smo svu surovost bavljenja glumom u Americi”.
Šta je tu bilo tako surovo?
“Prvo, nismo naučeni da sebe doživljavamo kao proizvod, jer ti si ovdje sam svoj projekat, ti si proizvod koji prodaješ. Moraš da naučiš da sebe marketinški predstaviš, što je i meni i Snežani bilo strano. Ja jesam glumac, ali sam, s druge strane, stidljiv, što ne znači da na sceni ne bih mogao da budem go, već imam problem s tim šta moram da radim kad siđem sa scene. Ne znam sebe da prodajem niti imam potrebu za tim. Drugo, bez obzira na to što i Snežana i ja odlično govorimo engleski, naš akcenat se ipak čuje. Znači, ne mogu da prođem kao rođeni Amerikanac, niti mogu da igram toliku paletu njihovih akcenata. Tako da je ponuda uloga za nas bila uglavnom svedena na stereotipne i nekvalitetne. Treće, ovdje su audicije veoma stresan posao. Američki glumci te audicije stalno uvježbavaju, a nas to niko nikad nije učio. Uđeš i imaš minut da pokažeš šta znaš. Snežana je u tom pogledu mnogo fleksibilnija od mene. Meni je potrebno izvjesno vrijeme da se zagrijem, tek onda počinjem da glumim”.
Ipak, bračni par Fehmiu nije u potpunosti odustao od glume u “obećanoj zemlji”.
“Ne. Istina, Snežana je zbog mojih odbijanja ponuda izgubila svog agenta, koga sam ja dobio zahvaljujući njoj, ali nakon svih ovih godina shvatili smo da nam do agenata koje smo do tada imali više nije ni stalo. Danas imamo divan odnos s nekoliko veoma dobrih kasting direktora u gradu i tu i tamo se, kad ima razloga i kad ima nekih uloga, odazovemo, pročitamo nešto ili odemo na neku audiciju, ali bez nekog stresa”.
