Roditeljstvo 21. vijeka je fenomen koji se svakodnevno strmoglavo mijenja. Sve je više roditelja koji vjeruju da mogu svojoj djeci da iskroje put sreće. Mogu na neki način, da – ljubavlju, a ne opsesivnom kontrolom kojom se većina roditelja bavi. Da li će im i kada biti jasno, da se djeca vaspitavaju primjerom i ponašanjem roditelja, ostaje veliko pitanje.
Ti roditelji kontrolori prije svega imaju, ni manje ni više, nego potrebu (i to veliku) da im djeca do sedme godine budu odrasli ljudi. Nameću djeci tempo života koji je prikladan dvadesetpetogodišnjaku. Isti ti roditelji bi da izbrišu sve greške koje su činili iz svog života i pred svojom djecom glume prepodobne svece. Pa neće moći baš tako lako.
Ako ja provedem ispred ekrana 24 sata dnevno, nije fer da od svoje djece očekujem da preziru internet. Ukoliko nisam neko ko je talenat za sport, pa neću svoje dijete tjerati da polomi obje noge trenirajući tenis kod poznatog velegradskog trenera. To što mi se “omakne” kod kuće da slušam kičerajsku muziku, sigurna sam da će uticati na moje dijete i njegove ukuse.
Jasno je, djeca jesu i trebalo bi da budu bolja od svojih roditelja, ali budimo realni. Potencijalna inteligencija je produkt naslednog faktora, radoznalost – što je još važnije – takođe. Biti uspješan ne znači biti naučnik ili ljekar jer su to mama i tata tako htjeli, već je uspješan onaj ko je ostvario sopstvene ciljeve. To je jedini način da bilo ko od nas odživi život u sreći.
Ako su roditelji opsjednuti zavišću, dijete uglavnom bude zajedljivo. Kopači jama drugima, ne mogu da očekuju djecu altruiste. Roditelji koji nemaju kritičko (ne kritizersko), mišljenje, dobiće djecu mekšeg karakera. Nema ničega lošeg u svemu tome, osim ideje mama i tata da mogu ama baš sve programirati u životima svoje djece. Pa poslije kažu “sve sam im dao, a oni meni tako”…
Djeca jesu naša, ali su prije svega svoja. Moraju imati slobodu izbora i krojenja sopstvenog života.
Ako je roditelj srećan i zadovoljan sopstvenim životom, djeca će apsolutno isto to da budu!
