Kako prepoznati agresivno ponašanje, koji su mogući uzroci, kako se ponašati prema agresivnom djetetu, odnosno kako mu pomoći, objašnjava dječji psiholog Žana Pavlović.
Mnogi roditelji se susreću sa neprijatnim ispadima i agresivnim ponašanjem svoje djece. Isto tako mnogi od njih ne znaju kako da se ponašaju, a to dobrim dijelom zna i da bude razlog dječje agresije.
Djeca u roditeljima moraju da vide oslonac, a kako će da se oslone na njih – ako mogu da im rade šta žele. Na roditeljima je da postavljaju granice i drže se onoga što kažu, da budu dobar uzor. Dopuštati djeci da rade šta žele nikako nije dobro za njih, za izgradnju njihovog karaktera i dobrog temelja za budući život.
Da li se djeca rađaju sa sklonosti ka agresivnom ponašanju ili agresiju ispoljavaju zbog okoline u kojoj žive?
“Agresivnost je dio života, ne samo u periodu djetinjstva i adolescencije, već i kasnije. Postoje razne teorije o ljudskoj agresivnosti. Jedni agresivnost posmatraju kao odgovor na frustraciju, a drugi kao nešto sa čime se čovjek rađa”, objašnjava dječji psiholog mr spec. Žana Pavlović.
Mr Pavlović je pojasnila još neke stvari vezane za dječju agresiju – koji su mogući uzroci, kako se ponašati prema agresivnom djetetu, odnosno kako mu pomoći. Ukazala je i na to koje metode vaspitanja pomažu, a koje ne. Objasnila je i zašto je autoagresija kod djece zapravo njihov vapaj za pomoć.
Koji su sve razlozi dječje agresije?
Agresivnost kod djeteta uočavamo još u najranijem periodu. Ako dijete odrasta u porodici gdje je agresivno ponašanje članova porodice uobičajeno, a posebno ako su ti članovi agresivni prema njemu, i dijete se ponaša agresivno. Odrastajući u strahu od agresije odraslih, dijete se identifikuje sa ‘agresorom’ jer na taj način smanjuje svoj strah.
Fizički zlostavljana djeca najčešće su i sama agresivna prema slabijima od sebe.
Najčešći uzroci agresivnog ponašanja kod djece su temperament, hormoni (više testosterona – veća agresivnost), vaspitni stil roditelja, zlostavljanje, niži socijalni status, nasilje na TV-u (agresivni sadržaji – veća agresivnost), savremeni način života – stres, očekivanja, nesigurnost, lošija ishrana (rast adrenalina) i dr.
Da li je agresivnost specifična za dječake?
Od druge godine zapažaju se razlike u agresivnosti dječaka i djevojčica. U četvrtoj godini agresivno ponašanje se stabilizuje kao osobina ličnosti. I djevojčice i dječaci mogu biti agresivni, ali se njihova agresivnost ispoljava na različit način. Veliku ulogu imaju specifičnosti u vaspitanju jer se na različite načine utiče na djevojčice, odnosno na dječake.
Dječaci pokazuju upadljivije oblike agresije (fizički oblik) češće se potuku, brže i češće imitiraju agresivne prizore…
Djevojčice su verbalno agresivnije i daju prednost suptilnijim oblicima agresivnosti (prijete, kritikuju) često se miješaju u igru ili razgovor. Agresija može da ima i oblik odbijanja ili otpora (neće pomoći, ili neće u nečemu da učestvuju).
Što je to autoagresija?
Agresija djeteta usmjerena prema sebi. Dijete je iz nekog razloga uvjereno da mora samo sebe da kažnjava, zbog svojih djela ili misli. Agresivnost koju osjeća prema drugima, preusmjerava na sebe. Ima djece koja su autoagresivna u stanjima velikog uzbuđenja. Upadljivo ponašanje ove vrste je zapravo djetetov poziv u pomoć.
Kako pomoći agresivnom djetetu?
Najvažnije je utvrditi uzrok agresivnog ponašanja kod djeteta i ako je moguće, ukloniti ga. Ono što svako može da učini kada primijeti da se dijete agresivno ponaša je da postaviti granice do kojih u nekoj situaciji dijete smije da ide. Većina agresivne djece nema osjećaj za granice. Ako dijete tuče drugu djecu, odrasle ili životinje, uništava stvari, koristi proste izraze, prijetnje, ucjene, ako želi sebi da učini neko zlo, treba da se reaguje odmah jasno postavljajući granice.
Ovim postupcima šaljemo poruku djetetu da nam je do njega stalo i da to radimo iz ljubavi, a ne iz potrebe da nekoga pobijedimo ili kaznimo. Dijete ne bi smjelo da stekne utisak da svojim agresivnim ponašanjem može da dođe do nekog cilja. Kod manje djece možemo, osim zabrana, koristiti i diskretno skretanje pažnje na igru, slikovnice, odlazak na neko drugo mjesto.
Kod agresivne djece zapažamo niži nivo moralnog rasuđivanja, teškoće u prepoznavanju socijalnih znakova iz okoline (uvijek se osjećaju ugroženo), manje su empatična, nesigurna su, orjentisana na sebe i svoje potrebe, imaju niže samopoštovanje, teško održavaju pažnju.
Kako odrasli treba da reaguju na agresivno ponašanje?
Pokušajte da ne izgubite kontrolu. Sve dok su prepirke sitne, ostanite sa strane i pustite djecu da to sama riješe. Ako situacija preraste u sukob – morate da se umiješate i razdvojite djecu dok se ne smire. Agresivno ponašanje mora da se obuzda ili će rezultat biti dijete koje odrasta u nasilnika ili trpi nasilje.
Svi postupci moraju da budu nezastrašujući za dijete i morate da imate jasnu strukturu i pravila (prepoznati znakove, djelovati preventivno). Preventivne aktivnosti su prepoznavanje osjećanja svojih i drugih i izražavanje osjećaja. Treba biti dobar model i sarađivati sa vrtićem i školom.
Koje to strategije pomažu, a koje ne?
Strategije koje pomažu: upozorenja, tišina, time-out (mirna stolica), ponavljanje istog, ali na drugačiji način, ‘popravljanje štete’, opraštanje i planiranje (kod djece školskog uzrasta), humor.
Strategije koje ne pomažu: tjelesno kažnjavanje (batine), postiđivanje i ponižavanje, upoređivanje jednog djeteta sa drugim, uskraćivanje hrane, odlazak na spavanje, uskraćivanje ljubavi, prijetnje napuštanjem…
Kako još možemo pomoći djeci koja se agresivno ponašaju?
Djecu sklonu agresivnom ponašanju preporučljivo je uključiti u sportske klubove, gdje ‘višak energije’ mogu da pretvorite u takmičenje. Trener u sportskome klubu predstavlja pozitivan autoritet sa kojim se djeca rado identifikuju. Dobro ih je uključiti i na neku drugu aktivnost: ples, gluma, istraživačke aktivnosti i slično.
Važno je podsticati poželjna ponašanja: empatiju, asertivno ponašanje (boriti se za sebe, a ne povrijediti drugog), prosocijalno ponašanje, postaviti granice, disciplinovati bez tjelesnog kažnjavanja…
