Na svakom sistematskom pregledu za djecu pedijatri bi trebalo da upitaju roditelje da li mališani imaju problem sa noćnim umokravanjem, prisutnim kod sve većeg broja djece.
Ova inicijativa dolazi iz stručnih pedijatrijskih, nefroloških i psiholoških krugova, a sve s ciljem da se problem, koji može uspješno da se prevaziđe, što prije otkrije i započne liječenje.
Pedijatri kažu da se kod noćnog umokravanja obično radi o zdravom djetetu.
“Ako isključimo organski faktor, roditelji 48 sati vode dnevnik: bilježe broj mokrenja, koliko je dijete unijelo tečnosti, a koliko izmokrio. Ako se započne terapija, dvije nedjelje kasnije slijedi razgovor, kako bismo vidjeli da li redovno daju terapiju djetetu i da li ima boljitka. Lijek se daje sat prije spavanja, a sat prije uzimanja lijeka i oko osam sati tokom sna dijete ne smije da uzima tečnost”, objašnjavaju ljekari.
S terapijom u domovima zdravlja može početi od pete godine. To važi za djecu koja prethodno nisu imala bolesti urinarnog trakta, bubrega i mokraćne bešike.
“Dokazano je da kod 30 odsto djece potpuno nestanu simptomi noćnog umokravanja, dok se kod njih 40 odsto drastično smanji broj umokravanja i količina mokraće koju dijete izmokri u toku noći. Lijek, u suštini, kontroliše protok vode na nivou bubrežnih kanalića. Za dan-dva dolazi do prekida mokrenja, jer se lijekom praktično nadoknaćuje hormon koji se kod djeteta noću ne stvara”, navode stručnjaci.
Uzrok noćnog umokravanja je rijetko psihološke prirode, u najviše do 10 odsto slučajeva, ali djeca kao sekundarnu pojavu imaju psihološke posljedice.
Dijete treba ubijediti da mokrenje nije nešto zbog čega treba da osjeća stid, neprijatnost, nelagodnost ili da osjeća krivicu. Na kraju krajeva, dijete zapravo uopšte nije krivo za noćno umokravanje, jer to nije “voljna radnja”.
