Djeca

Roditeljstvo je lako ako se prate ovi koraci

Stres i griža savjesti, oboreno samopouzdanje i 100 dilema na dan, obojili su današnje roditeljstvo. I sve za dječje dobro. Da li je vama to logično?

Koji uslovi i angažman roditelja su sasvim dovoljni da se dijete razvije u zdravu osobu, po profesionalnom iskustvu Snežane Golić, pedagoga su to:

Osnova za sreću, koju djeca dobijaju u porodici:

– Prosječno čist i uredan dom (u kom uopšte nije presudno da li imaju svoju sobu i da li je sve “pod konac”).

– Redovne obroke, približno u isto vrijeme, od kojih je bar ručak topao + voće svaki dan.

– Vrijeme ustajanja i vrijeme kada se ide u krevet adekvatno uzrastu.

– Puno slobodnog vremena, sa kojim vi kao roditelji nemate NIŠTA. Do 5. godine nadgledate, a zatim za to vrijeme IMATE SVOJE slobodno vrijeme i odmarate. Ako je djetetu dosadno, to nije vaš problem. Ukoliko neko dijete, nakon samo nekoliko takvih iskustava, ne uspije da nađe rješenje za dosadu, ja ću pocijepati svoju diplomu, kaže Golić.

Djeca koja su već “navučena” na internet sadržaje ne mogu da učestvuju u ovom izazovu jednako kao ostala djeca. Na mojoj skali vrijednosti, to su već djeca sa posebnim potrebama, na neki način (u smislu da će mnogo duže i teže od ostale djece pronaći alternativu predivnom, šarenom, primamljivom svijetu interneta, jer realnost zahtijeva neuporedivo više truda i manje je šarena).

– Roditelji bi morali biti informatički pismeni, kako bi mogli da prate ono što predstavlja najjači vaspitni uticaj na njihovu djecu – internet sadržaj. Internet koristiti i u svrhu smanjenja jaza među generacijama.

– Roditelji treba da su socijalno aktivni i prate nove tokove razvoja društva i mladih, kako bi njihova savjetodavna uloga dobila novo ruho, sa neprolaznim vrijednostima.

– Roditelji svoje neostvarene ambicije, ostvaruju i srednjim godinama na neki način, dok djeca pronalaze i ispunjavaju svoje.

– U kući flomastere, bojice, papir, plastelin i kocke uvijek na dostupnom mjestu. Ništa ga/je od toga ne zanima? Sačekajte tri dana sa ovim izborom i vidjećete.

– Kada djeca idu napolje biraju između lopte, klikera, obruča, reketa, vijače, lastiša ili kreda i to im je sasvim dovljan izbor. Ne žele to – ne moraju. Vi ste vaše obavili, za dalje niste odgovorni.

– Djeci su potrebni odrasli članovi porodice koji su svjesni da zajednički život podrazumijeva kompromise, ali i da svaki odrasli član mora imati svoj stav.

Kada taj stav brani, desiće se debata. Nakon sukoba argumenata, donosi se odluka i život ide dalje uz istu količinu različitosti među nama, ali i istu količinu ljubavi. Težnja da se svi slažemo i uvijek mislimo isto je vještačka, pa nas to prisilno izjednačavanje može odvesti do depresije. Ako je način neslaganja civilizovan, to je vjetar u leđa djeci da kritički posmatraju svijet i bore se za svoje stavove. Bez vrijeđanja i vike, već borbom argumentima.

– Odrasli članovi imaju svoje poslove, hobije, prijatelje i rade pred djecom i bez djece puno stvari koje ih čine srećnim, ne dozvoljavajući djeci da na sreću roditelja budu ljubomorna.

– Djeca imaju svakodnevno vrijeme sa roditeljima, koje nema svoj scenario već je spontano i svaki dan drugačije. Nekada lijepo, nekada dosadno, nekada u raspravi. To je jedino normalno. Imati osmijeh na licu cio dan, svaki dan, apsolutno je neprirodno, kao i biti nervozan i “na straži”.

Kada biramo gdje ćemo sa djecom (4+) naša odgovornost je da su adekvatno obučena, da nisu na jakom vjetru ili kiši, a šta će djeca tamo da rade, nije naš problem. Naše je da im unaprijed kažemo gdje idemo, da li se tamo sjedi, trči, ima li još djece, i da ih naučimo da ponesu od kuće neku adekvatnu zabavu, ali ne da mi biramo i nosimo.

Kada se 2-3 puta “smore”, počeće da planiraju. Dok se oni “smaraju” mi ne osjećamo grižu savjesti jer nisu gladni, žedni, niti im je hladno. Važno je upoznati djecu sa vašim i njihovim odgovornostima.

– Djeca idu u vrtić/školu, to vrijeme odrasli ispunjavaju poslovnim obavezama ili ličnim zadovoljstvima i ne misle puno na djecu. Na taj način, djeci će najviše pomoći, jer će se svoje roditeljske uloge uželjeti i zaista srećni doći po svoje mališane. Briga dok im nismo blizu je apsolutno beskorisna i stvara lažni osjećaj da stvari držimo pod kontrolom, a umara nas. Realno, djetetu je isto.

– Ton kojim se obraćate djetetu bi trebalo da bude prirodan i neizvještačen, a vaše reakcije predvidive. Ne moraju biti savršene, jer naše okruženje je prepuno nesavršenosti. Dovoljno je da reakcije ne budu u skladu sa našim promjenama raspoloženja, već da djeci budu predvidive, relativno dosljedne i ujednačene. Nekada ste srećni, nekada ne, nekada ste nervozni i tada im kažite da to nema veze sa njima, a da je sastavni dio života svakoga od nas i da će proći. Da su sve emocije normalne i da ih se ne treba bojati.

– Kada se obraćate djeci, prvo obezbijedite njihovu pažnju. Oni su mislima često u zemlji Dembeliji i iako vi govorite peti put istu stvar, oni vas tek taj peti put čuju. Često ne foliraju.

– Kada su djeca bolesna, nemaju snage za vrtić i školu, a medicina nije talenat već ozbiljno obrazovanje.

– Svakodnevno, djeci treba igra napolju.

– Ne pretrpavajte ih organizovanim sadržajima, jer su tada mašta i socijalizacija na “stop”.

– Kada im je rođendan, kupite bombone da ponesu u vrtić/školu. Obične bombone. Ako imate uslove za dodatne vidove proslave – super, a ako ne i ovo će biti dovoljno da ih ne ošteti za budućnost.

– Dijete uvijek mora imati nešto što silno želi i čemu se nada, a nikada neće dobiti. Biti srećan i pored toga, zlatan je zanat.

– Kućna pravila koja su nepromjenljiva.

– Ograničenja koja potiču iz slobode druge djece i ljudi – ja sam jedan od 20, a ne prvi i jedini.

– Skoro svakodnevne lekcije: od uloženog truda, moje volje i mene zavisi moj uspjeh. Samo ja sam odgovoran za to.

– Kada ne ispoštujem procedure škole, vrtića, sportića… dobijam i podnosim kritike. To sam sam odlučio/la nepoštujući pravila. Ako mi kritike smetaju, moraću ja da se promijenim.

– Loše je da djeci uvijek obezbijedimo poznato društvo za igralište, letovanje, zimovanje… To ozbiljno šteti njihovoj vještini uklapanja i podnošenja nepoznatih situacija i oslabljuje vještine socijalizacije.

– Ako djeca imaju probleme sa starijom, napadnom ili agresivnom djecom pozovite odrasle koji su za djecu odgovorni da reaguju. Ne ostavljajte ih same u toj priči.

– Pratite napredak u školi i ukoliko uz trud uspjeh izostaje, ne čekajte da se desi čudo, posavjetujte se sa stručnjacima.

Poenta ovog spiska je da ponudi okvire, koji su većini roditelja dostižni, a dovoljni da se dijete razvija zdravo. Breme roditeljstva umoženo je bespotrebno, a djecu trajno oštećuje. Kako?

Kada navikneš da si uvijek u idealnim uslovima, poznatom društvu, sa puno osmišljenih aktivnosti, puno prava, u svijetu po samo tvojoj mjeri, uvijek uz blagi osmijeh i nježnost veselih roditelja, pregršt mogućnosi gdje je dovoljno da samo pokažeš prstom i tvoje je, gdje tek koja suza stopira svaku negativnu emociju, budućnost neće moći da bude ljepša. Početni standard je previsok i ja ne znam kako će neko dijete uspjeti da ga održi.

“Imao, pa nemao” ne zvuči optimistično, a “rastao i napredovao dok rasteš” je želja koju dobijamo od ljudi koji nam misle dobro.

Snežana Golić, pedagog

Ostavite komentar prvi!

avatar
1000

Send this to a friend