Moda

Ova žena je stvorila modni trend Prada

Zamislite da ste rođeni u dinastiji modnih mogula čije bogatstvo datira još od 1913. godine. Zamislite onda da zamalo ne postanete dio moćne porodične firme, a kada postanete – utrostručite primanja i preokrenete naopačke i nju i sve modne kanone.

Upravo ovo se dogodilo djevojci po imenu Mućija Prada, najmlađoj unuci Mari Prade i trenutno najpriznatijem živom modnom dizajneru na svijetu.

Mijuči Prada, iako odrasla u porodici u kojoj se sve vrtjelo oko mode, nije imala nikakve afinitete da uđe u dizajnerske vode. Štaviše, bježala je od toga glavom bez obzira. Već tokom školovanja pravila je čudne poslovne odluke, što će se kasnije znatno odraziti na njen dizajnerski izraz.

Naime, kad je završila fakultet profesionalno je počela da se bavi pantomimom u milanskom teatru Piccolo, zatim se tokom 70-ih zaljubila u građanski aktivizam burno se zalagavši za prava žena. Usput je stigla i da doktorira političke nauke, kao i da postane vlasnica male galerije savremene umjetnosti.

Porodičnom biznisu priključila se 1978. godine iz puke revoltiranosti. Godinama je tupila zube pokušavajući da objasni svojoj porodici kako posao stagnira i kako će Prada ostati upamćena samo po dosadnim kožnim tašnama – gotovo istim onakvim kakve je njen djed pravio kad je firma tek osnovana.

Mijuči je zato odlučila da uzme stvari u svoje ruke i promijeni sliku o Pradi iz korijena. Drznula se da poljulja kožno kraljevstvo i od 1985. godine niko se više nije sjećao kako je Prada izgledala nekad. Ova godina bila je jedna od onih ključnih prekretnica za modu na planetarnom nivou, jer je Mijuči te 1985. godine lansirala svoje čuvene crne najlon tašne.

Uprkos tome što se nama iz perspektive sadašnjeg modnog skeptika to ne čini kao bog zna kakvo postignuće, pojava ovih tašni odjekivala je na sva zvona. Odjednom su svi željeli da imaju ovaj krajnje jednostavan ruksak, od još jednostavnijeg materijala, koji čak nije imao nikakav logo.

Iako nije oduvijek bila zagrijana za nastavljanje porodične loze, od onog trenutka kad je stupila na mjesto vlasnika ove velike modne kuće Mijuči je svakom zadatku ozbiljno pristupala. Ostaće upamćena njena čuvena izjava, koja najbolje svjedoči o njenom poimanju mode kao posla.

“Umjetnost služi za izražavanje ideja i vizija. Moj posao, pored prenošenja umjetnosti na relativno nosive odjevne komade, jeste da prodajem. Morala sam da budem pravi mađioničar da bih napravila kombinaciju ova dva.”

Upravo je kombinacija odgovarajuća riječ. Čitavu modnu karijeru Mijuči obilježile su kombinacije lijepog i ružnog, modernog i staromodnog, uzvišene umjetnosti i visoke mode. Od početka je odbijala konvencije i umjesto štancovanih brendiranih komada garderobe stalno je kreirala nešto novo.

Kada je tokom 70-ih godina glavna funkcija mode bila da obuče žene kao muškarce kako bi dobile lažan privid poštovanja, Mijuči je ženama otkrila pravi modni magični napitak – kombinovanje težih materijala sa ženstvenim detaljima, poput karnera, pastelnih boja i nakita. Tako nijesu izgubile nježnost, a ipak su stvorile gard.

Isto tako, kad je tokom disko ere 80-ih sve blještalo od napadnih neonskih boja, uzvratila je udarac izbacivanjem prve ženske “ready-to-wear” kolekcije, i to kompletno crne.

Naprosto je umjela, a i dalje umije, da osluškuje vjetrove svoga doba. Nikada nije kreirala odjeću samo u komercijalne svrhe – kroz minimalistički ironični šik slala je vječno prijemčive poruke. To čak nijesu bile ni poruke političke ili socijalne prirode.

Primjera radi, nešto što je na ovogodišnjoj Milanskoj nedelji mode preplavilo naslovnice jesu Pradine krop-top kreacije. Naime, krop-top je kratka majica iznad stomaka koja se već nekoliko sezona proljeće/ljeto pokazuje kao pravi hit na tržištu. Ipak, u želji da prikaže besmislenost ovog komada koji, za jedan sofisticirani modni ukus, isuviše otkriva, ukombinovala je krop-top majice sa debelim džemperima i čak kaputima.

Šta bi to trebalo da predstavlja? Naprosto, kako je i sama dizajnerka objasnila – sirovo, neposredno i direktno usklađivanje naizgled nespojivih komada.

Pitanje koje je nezaobilazno za bilo kakvu manju ili veću diskusiju o modi sigurno je: „Zašto bi to iko nosio?” Kao da je ljudima i dalje neshvatljivo da je moda ćerka umjetnosti i kao što nije svako umjetničko djelo stvoreno za zid u dnevnoj sobi, tako ni svaki odjevni komad nije nužno za ormar.

Dišanova pisoar-fontana zasigurno je jedno od umjetničkih djela koje je izazvalo najburnije reakcije u istoriji stvaranja, ali ipak malo je vjerovatno da bi ga iko poželio u svojoj kući. Isti slučaj je i sa modnim kreacijama, naročito Pradinim.

Činjenica je da, iako možda nije svaki Pradin odjevni komad nosiv, ispunjava funkciju mode, a to su inovacija i pomjeranje granica. Prada se poigrava sa hitovima sezone i stavlja ih u krajnje neočekivan koncept, ali na tako perfidan i promišljen način da moda postaje univerzalna poruka koju svako razume. Moda više nije samo stvar prefinjenog ukusa.

Naposletku, da ljudi nijesu toliko opčinjeni modnom institucijom koju je Prada izgradila, Pradine tašne i odjeća zasigurno ne bi bili najviše puta kopirani komadi u istoriji mode. Ova pojava svakako ide u prilog neprikosnovenoj uticajnosti ove modne kuće.

Bilo kako bilo, da nije Mijuči, Prada bi najvjerovatnije ostala samo fabrika finih kožnih tašni. Ovako, izrasla je u ozbiljno konkurentnu modnu velesilu, koju će teško iko zbaciti sa pijedestala.

Zahvaljujući Mijuči, imamo modu kakvom je danas poznajemo – modu koja ne zazire od kritike i konvencija, koja je slobodna da se razvija, opominje i usmjerava – modu, koja je od klasičnih uzora iz umjetnosti pokupila ono najbolje i pružila mu savremeni šmek.

Send this to a friend