Emocije – svuda su oko nas, i u nama. Velika je šansa da, ako se sada osvrnete oko sebe, vidite kako neko upravo doživljava neku emociju. Ili pokušava vas da natjera da osjetite neku emociju. One bukvalno mogu da vedre i oblače našim životima. Uprkos tome, i dalje postoje široko rasprostranjeni mitovi o tome šta možemo da radimo sa svojim emocijama i koliko one mogu biti odgovorne za naša ponašanja.
Ovi mitovi toliko su zastupljeni u našem svakodnevnom govoru da ih često ni ne dovodimo u pitanje, a u stvari su pogrešna razumijevanja mehanizma nastanka, trajanja i prestanka neke emocije.
1. Emocije mogu da se kontrolišu
Manifestaciju ovog mita možemo da vidimo čak i u savjetima koje možete dobiti od ljudi koji možda imaju dobru namjeru, ali ne razumiju mehanizam nastanka i javljanja emocije. Emocije se javljaju pod uticajem limbičkog sistema u našem mozgu, dok je za svjesno razmišljanje i planiranje zadužen prefrontalni korteks. Drugim riječima, pokušavati da kontrolišete emociju bilo bi kao da pokušavate da umirite divlju zvijer tako što joj čitate inspirativan citat o unutrašnjem miru. Jednostavno, neće funkcionisati.
Da li to znači da ne možemo baš ništa da učinimo kada se emocija javi? Odnosno, da moramo da djelamo u skladu sa tim privremenim suženjem svijesti? Naravno da ne. Iako ne možemo da biramo kada će emocija da se javi, možemo da biramo šta ćemo sa njom da učinimo. Jezikom naučne psihologije, upravo između emocije kao kompleksnog odgovora organizma na neku draž iz spoljašnje ili unutrašnje sredine postoji prostor u koji staje naša svjesna i racionalna odluka u vezi sa tim kako ćemo da postupimo sa tom emocijom ili uprkos njoj.
2. Emocija je kriva za ono što pod njenim uticajem učinim
Znate kako kada kažemo ili uradimo nešto nepromišljeno, možemo lako da se „izvučemo“ na afekat? I stvarno, afekat prepoznaje i pravosuđe, pa za neke stvari možemo biti kažnjeni manje ukoliko se stvarno ispostavi da smo reagovali u afektu. Ipak, to i dalje ne znači da je emocija savršeno opravdanje za ono što pod njenim uticajem napravimo.
Davno je prošlo vrijeme kada smo, na primjer, emocijom straha uspijevali da pobjegnemo od opasne životinje. Ipak, ova reakcija nam je ostala, iako je okruženje u kom živimo sada potpuno drugačije. Ista ta emocija straha može da nam spasi život – tako što ćemo početi da bježimo kada vidimo da nam se opasna životinja približava. Međutim, u međuljudskim odnosima (obično) nema ovakvih scenarija. A međuljudski odnosi upravo su okruženje u kom nam emocije stvaraju najviše teškoća. I zato često kažemo stvari kao što su „Ne bih ja, ali on me je iznervirao“, „Znala je da će me naljutiti, ali je ipak nastavila da se raspravlja“ i tome slično.
Ma koliko neko zaista bio inicijator lančane reakcije stvaranja emocije koja je za posljedicu imala nekakvo ponašanje, taj neko nikada nije odgovoran za ono što smo mi sami uradili sa tom emocijom. Naše emocije su naša odgovornost, što se posebno odnosi na akcije proizašle iz tih emocija.
3. Emocije mogu da se isključe
Negativne emocije su te koje obično želimo da isključimo. Negativne u smislu da su neprijatne i da bi nam bilo bolje kada ih jednostavno ne bismo osjećali. Tako ljudi od psihologa ponekad traže da im otkriju tajnu kako da prestanu da budu tužni, bijesni ili razočarani.
Međutim, i pozitivne i negativne emocije su dio nas i sasvim je normalno da ih osjećamo. Normalno je ponekad biti tužan, ljut, uplašen, zabrinut i slično. Na gubitak je sasvim prirodno da reagujemo tugom, na osujećivanje nekih naših planova frustriranošću, na neko ponašanje koje nije u skladu sa, recimo, prethodnim dogovorom – ljutnjom.
Čak i kad bismo mogli da isključimo emocije, to ne bi bio mudar potez. Tako bismo oduzeli našem unutrašnjem svijetu važnu dimenziju – da nam naš sopstveni organizam šalje poruku da smo u situaciji koja je za nas važna, bila ona prijatna ili neprijatna.
4. Ako misliš lijepe misli, imaćeš i prijatne emocije
Ovaj mit prepoznaćete kao dio takozvane „misli pozitivno“ tiranije, koja jeste počela od jedne razumne premise, ali je kroz more nekritički usvajanog i propagiranog sadržaja kroz takozvanu popularnu psihologiju dobila jedno potpuno drugačije značenje.
Pozitivan stav u životu je važan, ali ne možemo sebe prisiliti nešto da mislimo, a kamoli da osjećamo. Još je i čuveni eksperiment sa bijelim medvedom pokazao da nam svjesna kontrola misli ne polazi za rukom, a kamoli emocija.
„Beli medved“ je skraćenica za empirijsku potvrdu u istraživanjima Danijela Vegnera, socijalnog psihologa, ideje koju je Dostojevski 1863. u „Zimskim bilješkama o ljetnjim utiscima“ opisao riječima: „Probaj sljedeći zadatak: nemoj da misliš na polarnog medvjeda, i vidjećeš da će se prokletinja pojavljivati u tvom umu svakog minuta.“ U istraživanjima je ustanovljeno da što se više trudimo da potisnemo misli o bijelom medvjedu, one će – paradoksalno – sve više navirati u naš um. Toliko o tome da sebe prisiljavamo da o nečemu mislimo ili ne, bilo to pozitivno ili negativno.
5. Ja sam prosto takav/takva i šta je tu je
Ovo je savršena rečenica za izbjegavanje bilo kakve odgovornosti po pitanju toga kako reagujemo na svoje i tuđe emocije. Ona proizilazi iz neznanja, odnosno vjerovanja da se sa nekakvim sklopom osobina rodimo i tu se više ništa ne može učiniti. Uostalom, lakše je vjerovati da su nam reakcije kakve imamo prirodno date i ništa se tu više ne može popraviti.
Iako je tačno da određene predispozicije ka izvesnim crtama i stanjima nasljeđujemo ili, grubo rečeno, usvajamo prije rođenja (period prenatalnog razvoja), većinu reakcija na svet oko sebe mi zapravo učimo. „Biologija“ postoji, ali ona sama nije odgovorna za to što smo mi danas. Tu su i podjednako važni faktori sredine, kao i interakcije ova dva faktora – nasljeđa i učenja. Iako se ova činjenica uči još u drugom razredu srednje škole (gimnazije) u okviru predmeta psihologije, zapanjujuće je velik broj ljudi koji, na primjer, vjeruje da je neko svojim rođenjem formiran i da se tu više ništa ne može učiniti.
Ovi mitovi ukorijenjeni su među ljudima i zato što mogu biti korisni u određenim situacijama, što znači da nisu samo produkt neznanja, već imaju i instrumentalnu funkciju. Ako se, na primjer, jako naljutim na nekoga i pritom se na njega izvičem i kažem mu grozne stvari koje inače ne mislim, mogu da se „izvučem“ da sam prosto takva i da je on, na kraju krajeva, kriv što me je iznervirao. Ili da vjerujem da mojoj potpuno prirodnoj tuzi ima lijeka, te da kada se osjećam tužno, okupiram sebe traženjem načina da učinim da to stanje prestane, tako što ću, prosto, da izvedem nekakvu mantru ili uzmem lijek i – Puf! nema emocije.
Iako su ove stvari često ključne u tome kako se ponašamo u socijalnim situacijama, kako doživljavamo sebe i svijet, o njima se, u okviru obaveznog obrazovanja, nigdje ne uči. Niko nas nikada, u školi, nije obavijestio o tome šta su emocije i čemu one služe. Ako ste imali dodirnih tačaka, u fazama višeg obrazovanja, sa predmetima kao što su psihologija, pedagogija i tome slično (humanistički orijentisano), onda ste mogli da se susretnete sa nekom od ovih stvari, ali prilično sporadično i stihijski. Zamislite kad bismo imali priliku da o tome šta su stvarno emocije učimo dok smo još mali? Da znamo da će svaka emocija, ma koliko intenzivna i neprijatna bila, da prođe? Da nam ne može ništa, da ne moramo da se njom vodimo, i da imamo potpunu slobodu da biramo svoj odgovor na datu emociju?
Ipak, nikada nije kasno da naučimo ove važne stvari. Znanje je moć, a moć uvijek sa sobom mora da nosi i odgovornost. U suprotnom, živjećemo u svijetu koji izgleda kao da je potpuno bez kontrole, smisla i reda… ili se to već dešava?
