Može biti lijepa, zloslutna, opominjuća, zastrašujuća, izdajnička, neprijatna, radosna. Za mnoge, njen zvuk je najljepša muzika za uši. Tišina.
Ona govori kad riječi zataje, a, ako je vjerovati Balaševiću, nekad zna prepasti džina, kad ispusti krik. Tišina je pravi prijatelj koji nas nikad ne izdaje, govorio je Konfučije. Ništa ne jača autoritet kao ona, opominjao je Leonardo da Vinči. Kad nastupi u pravo vrijeme, bolja je od bilo kakvog govora, isticao je Plutarh, pišu Novosti.
U svijetu buke, beznačajnih riječi, nebitnih ćaskanja, ne zvuči neobično ideja da se s vremena na vrijeme isključimo. Ali, stiče se utisak da je savremeni čovjek zaboravio da cijeni tišinu. I da je se plaši. Zato ima potrebu da je “popunjava”. Da pusti televizor čim ustane kako bi se nešto čulo u kući. Da sluša muziku dok ide na posao, a dan završi sa telefonom u krevetu. Teolog i životni trener Antonio Aras primjećuje da je tišina prijeko potrebna za naš psihički i duševni mir, ali je uprkos tome, sve manje cijenimo. Sagovornik “Života plus” nema dilemu – bombardovani smo sa svih strana.
“U momentima kada smo umorni, uzimamo telefone da se malo relaksiramo, često to radimo i pred spavanje. I umjesto da se nekoliko sati pred spavanje isključimo sa mreže, odmorimo od viška informacija, mi se ionako već umorni, umaramo još više. Sve ove stvari upućuju nas na pitanje da li mi uopšte možemo da iznesemo tišinu? Mnogi kad dođu kući uključe televizor ili radio jer ih to relaksira i ne razmišljaju ni o čemu. Čovjek misli da mu sve to prija, ali takvo “isključenje” ga zapravo još više umara”, kaže Aras.
Aras se sa tišinom prvi put susreo prije deset godina na radionici molitvene tišine, gdje je bio sa prijateljem, kada je organizator dao instrukcije prisutnima da se mole za šta god i za koga hoće tačno sat vremena. I dok su svi sjedjeli i ćutali, Aras je gunđao u sebi.
“Pitao sam se gdje sam to došao. I ne samo to, nego sam i prijatelja poveo da se dosađuje. Tako sam proveo pola sata, a onda sam odlučio da ostatak vremena učestvujem u tome. Tišinu koju sam tada osjetio nijesam nigdje doživio. Šta sam otkrio? Tišina je okej. Od nje ne bi trebalo da bježimo. Naprotiv. U momentu kad nastane, umjesto da tražimo zadovoljenje nekih kvazi potreba nadražujući čula još jednom stimulacijom, treba da je oslušnemo i ispratimo ono što nam ona poručuje. Da oslušnemo unutrašnji glas, srce, tijelo”, poručuje Aras.
Da bismo to uradili, moramo biti spremni da se suočimo sa sobom. Svojim greškama, porazima, kajanjima o kojima inače ne želimo da razmišljamo, pa ih “zatrpavamo” raznim zvukovima.
“Tišina za nekoga može biti vrlo neprijatna, ali bi bilo lijepo da joj damo priliku i kada nastane da joj ne okrenemo leđa, već da je objeručke prihvatimo i saslušamo. U vremenu gdje se podrazumijeva da se krećemo, da smo aktivni, da ne stojimo, ne slušamo sebe. A onda nam se desi nešto što ne želimo, jedno obično ukočenje i tada tačno znamo – nije bilo pauze, samoosluškivanja. A kako i da bude kad živimo u tolikoj buci da ne čujemo ni sami sebe”, kaže Aras.
Nije tako teško isključiti se. Popularnost istočnjačkih disciplina poput joge i meditacije u zapadnom svijetu upravo je dokaz potrebe savremenog čovjeka da utiša svijet oko sebe. Ali, kada to zaista želimo, naći ćemo i sami način.
“Kada odlučimo da utišamo svijet oko nas, za početak bi trebalo isključiti uređaje dok smo kod kuće. Televizor neće raditi tek tako. Ako želimo da ga gledamo, neka to budu emisije koje nas zaista interesuju. Ako je to muzika koju želimo da slušamo, neka to bude ograničeno vrijeme. Ako nam je gužva u kući, možemo ustajati ranije kada svi ukućani spavaju i to vrijeme provesti u tišini. Ili uvesti rane jutarnje šetnje”, predlaže Aras.
Čak i kada utišamo sve spoljne faktore, ostaje nam onaj najvažniji – mi sami. Grlo je usko da iz njega riječi ne bi tako brzo izlazile – kaže jermenska poslovica koju demantujemo kad god brbljamo o banalnostima samo da ne bismo slušali tišinu. Da je u ćutanju snaga, a u govorenju slabost, vidi se po tome što starci i djeca vole pričati, primijetio je Ivo Andrić. Danas pričaju svi – stranci u liftu, kolege na pauzi za ručak, pa i ljubavnici u krevetu. A još nas je Ralf Valdo Emerson pozivao da ćutimo kako bismo čuli šaputanje bogova. Ali, Hemingvej je primijetio da čovjeku treba otprilike dvije godine da nauči da govori i otprilike 50 godina da nauči da ćuti.
“Za neke ljude, ćutanje predstavlja pravu patnju. Jednaka nekoj vrsti zvuka koji mora da prati naše radnje, može biti i potreba da smo stalno u kontaktu sa nekim i da konstantno komuniciramo u čemu nam današnji način života zapravo pomaže. Poput puštanja televizije i muzike, i potreba za govorom je neka vrsta “ućutkivanja”. Zapitajmo se šta ućutkujemo. Možda tišinu? A šta bi se desilo kada tišina počne da se pojavljuje? Ili, kada bi tišina progovorila, šta bi nam poručila? Možda, da se okrenemo sebi i zaronimo unutar sebe”, zaključuje Aras.
VRIJEME NAM LETI ILI KAO DA JE STALO
Aras podsjeća na paradoks modernog doba da nam vrijeme leti, ali kad odemo na odmor, u prirodu, čini nam se kao da je stalo.
“Kad se izmjestimo iz gradske buke, iznenadimo se kako je sve mirno. Odjednom počnemo da obraćamo pažnju na zvukove koje obično ne čujemo. Nešto slično se dešava i kada ustanemo rano ujutru. Ako se prošetamo u to doba, čak i u gradskoj sredini, čućemo ptice, vjetar i ostale prirodne zvuke. U njima uživamo, opuštaju nas. Međutim, tada se dešava nešto neobično. Hvatamo se za mobilni telefon da provjerimo da li nas je neko zvao, fotografišemo sebe i okolinu i kačimo slike na društvene mreže, a zatim pratimo lajkove. Sve je to u redu. Ali bi se trebalo zapitati, imamo li kapacitet da iznesemo tišinu”, primjećuje Antonio Aras.
TEHNIKA “OVDJE I SAD”
U rijetkim situacijama uspijemo da utišamo i svijet i sebe. Ali, iza ugla vreba unutrašnja buka, glasovi u glavi koji opominju da sjutra treba da kupimo ovo, prekosjutra da uradimo ono.
“Bio sam u tom problemu, na putu od tačke A do tačke B razmišljao sam o tački C. Nervirao se da li ću stići sve da završim pored posla, opterećivao sebe još više razmišljanjem o obavezama. To sam prevazišao kada sam počeo da primjenjujem tehniku “ovdje i sada”, a to znači biti prisutan tu gdje jeste, u tom trenutku. U praksi to izgleda tako što na putu od tačke A do tačke B uživamo u tom putu i ne razmišljamo o tački C. Primjena ovog jednostavnog metoda smanjuje stres i donosi više vremena za sebe, kao i prijeko potrebnu tišinu u kojoj sam naučio da uživam”, ističe Aras.
