Saopštenje prenosimo u cjelosti:
Takvom odlukom, bježeći od referenduma, zapravo bježi od volje sopstvenog naroda. Na samom početku, a u tom duhu, ga valja podsjetiti na riječi njegovog nadređenog – Mila Đukanovića – iz ratnih devedesetih: ”ko god je bježao od naroda – narod ga je na kraju stigao”. No, o čemu se zapravo radi?
Komunikacioni tim Savjeta za članstvo u NATO je najavio štampanje serije flajera u kojima predočavaju dalje korake Crne Gore u Evroatlantskim integracijama. Ti koraci možda i ne bi bili sporni da se u njima nalazi onaj najvažniji korak – izjašnjavanje crnogorskih građana o tom pitanju.
Nakon afere ”Depeše”, ali i nedavno objelodanjene afere u kojoj se moglo vidjeti na kakav perfidan način određene agencije, u konkretnom slučaju IPSOS, sugestivnim pitanjima doslovce namještaju podršku u korist domaće NATO propagande, ovaj flajer nimalo ne čudi. Naime, u pomenutoj anketi, postavljana su apsurdna pitanja poput: ”Da li ste za to da se zaboravi davna prošlost iz 1999. i krene u sigurnu budućnost?”, da bi se na već sledećem nespretno spotakli i demantovali sami sebe: ”Ulaskom u NATO, spriječili bi se događaji poput onog iz 1918. godine. Da li ste za tu opciju?”
Dakle, evidentno je i da pored milionskog budžeta kojim domaći NATO propagandisti raspolažu, oni ipak nespretno obavljaju svoj posao, te su stoga primorani da ovakvim subliminalnim mahinacijama fingiraju sopstvenu podršku, poput one da je članstvo u NATO-u preduslov za članstvo u EU, što je notorna neistina.
Garčević, inače rodom iz Murina, je na flajerima izostavio, ne samo referendumsko odlučivanje, već i ono u Parlamentu. Time je pokazao koliko zapravo cijeni svoju zemlju i njenu istoriju, te u najkraćim crtama pokazao apsolutni duh inferiornosti i pokušaj podastiranja Crne Gore.
Flajeri, čija štampa je najavljena za maj, a koji se tiču istorijskih odnosa Crne Gore i NATO-a, će, već sada pretpostavljamo, biti lišeni najprisnijeg susreta Crne Gore sa NATO savezom, tačnije sa njihovim bombama koje su oduzele nevine živote, a ostavile besplatan osiromašeni uranijum.
Na stranu sukob dvaju ideja – mirnodopske, neutralne i antimilitarističke Crne Gore, i one Đukanovićeve – natovske, kriminogene i militarističke, itekako zabrinjava jedna činjenica – Garčević i njegovi šefovi, po svaku cijenu žele zaobići demokratski princip odlučivanja. Pritom, razumije se, mjesečne apanaže ne zaobilaze. Nameće se zaključak: demokratija i demokratsko odlučivanje se ne nalazi u njihovom redosledu koraka.
U konačnom, Garčevića još jednom pozivamo da se i sam okrene zagovaranju demokratskog referenduma kao jedinom valjanom i pravičnom načinu odlučivanja o ovom pitanju, a da se okane, ne baš učinkovite, natovske ”demokratije”.
