“Ako već želimo u svemu da se ugledamo na “Staru Damu”, i prepišemo sve zakone, rezolucije, regulative, primjenimo sve standarde, ponekad i neprimjenjive kod nas, zašto onda i u ovom polju ne “uvučemo” u naš sistem i zakonik par stavki, odredbi koje se, ruku na srce, same po sebi podrazumijevaju?”, istakla je Bulatović.
Ona pita sa koliko se prepreka susreću osobe sa invaliditetom kod nas.
“To mi i ne znamo, to oni najbolje znaju, vide i osjećaju, ponekad vjerovatno ne samo kao nemar i neznanje, već i kao diskriminaciju. A diskriminacija boli. Po bilo kojoj osnovi. Umjesto da pomognemo, mi zaboravljamo. Sjetimo se tih ljudi, kao i mnogih drugih, kad se obilježava Svjetski dan ovoga ili onoga, eto da se vidi i mi nešto obilježismo…Inače, činimo malo, gotovo ništa, da se ti ljudi po svemu izjednače sa ostalima, jer u stvari to i jesu – jednaki, sa jednakim pravima da žive “normalno”, sa jednakim pravima kao i svi drugi gradjani, samo što im u tome treba malo pomoći. A to nije teško. Bar ne bi trebalo da bude. Pogotovo sad kad se spremamo u Evropuu”, istakla je Bulatović.
U Evropi, dodaje ona, postoje benefiti koji ih izjednačavaju sa ostalima, počev od puteva, pješačkih prelaza, liftova, adaptiranih prilaza, preko socijalne politike i zapošljavanja, prekvalifikacija, prilagodjenih vozila, javnih sa posebnim platformama…
“Toliko toga što ne košta mnogo, a i da košta, valjda se i za to mora ukalkulisati u planove, programe, budžete. Imamo i mi zakon koji štiti osobe sa invaliditetom, koji i nije baš potpuno “evropski”, ali kad bi se i upola poštovao i sprovodio, opet ne bi bilo loše. Bilo bi koliko toliko drugačije i ljepše, da ne kažemo baš humanije”, zaključila je Bulatović.
