Njegovo reagovanje prenosimo u cjelosti:
Razumljivo da i Bar i Plav, poznaju i Sulja i Dzavida, kao i njihove očeve i djedove i dobro se zna kada i gdje je ko bio, i na čijoj strani. Podrška glasača, dakako, nije uvijek odraz kvaliteta nečijeg programa, ali sigurno da Suljo i BS kojoj pripada- u Baru, ima više bošnjačkih glasova nego Džavid i njegova u Plavu. Za razliku od Džavida koji se zaklanja iza tuđih ledja, mi u BS svaki put, sami smo i izmjereni.
Svakako da su osamnaest godina u vlasti Džavida uljuljkale, pa zadrijema i zaboravi činjenice.Da nije tako, sjetio bi se: da smo istoga dana, 22. marta 2003., potpisali vraćanje imena Bošnjak, daleko prije formiranja Bošnjačke stranke. S jednom malom razlikom, sto je Džavid kao dobar đak , ne trepćući, mjesecima, prije i nakon toga, slušao Suljova predavanja o kulturnom identitetu Bošnjaka.
Kafanske price, slazem se, blize su i bolje poznate – Džavidu. Šaptačke trojke i sms-ovi, sve su to nezabilazni činioci njegovog političkog habitusa. Na njima je gradio politicku karijeru, koja se bliži neslavnom kraju. Međutim, ja kao ozbiljan čovjek, govorim javno, tračarenja i podmetanja smatram manirom niske svijesti, a i kao vjernik, prezirem ogovaranje,stoga neću o onome šta o Džavidu govore njegovi najbliži- u Plavu i u partiji.
Koliko je ko važan u narodu, najbolje znaju gradjani- Sulju za razliku od Džavida i njegovog mentora, politika nije jedina profesija. Razumijem da Džavid “reži” zbog gubitka privilegija, a sta će kad se navikao na njih. Mislio je da će vječito sa četiri posto glasova imati dvadeset posto privilegija u državi. Naravno, po pravilu, zaklanjajući se iza “Evropske Crne Gore-Mila Đukanovića”- tako se zvala lista na kojoj je Džavid i njegova grupacija, kao dodatak, mjerila svoju težinu. Uživao je, zaista, i on i njemu najbliži- junačeći se u Plavu, a pažljivo slušajući Ii klimajući u Podgorici, a sve zbog obilatih beneficija.
O tome kako su štitili prava manjina govore procenti manjinskih predstavnika u institucijama gdje su se Džavid i njegovo društvo pitali. Pamtimo i Džavidovo glasanje kada je trebalo ostvariti afirmativnu akciju i druga ustavna manjinska prava ili kada je trebalo Medresu uvesti u obrazovni sistem. To ga nije zanimalo.
Ali, zaista, Bošnjaci mogu zahvaliti Džavidovoj partiji na zaslugama za državne simbole. Da nije bilo SDP-a, ne bi tako sjajno bljestali kraljevska kruna i krstovi na grbu gradjanske, multietnicke i multivjerske Crne Gore. To je zbilja velika zasluga Džavida i njegovih saboraca. Pamte to Bošnjaci.
O Džavidovoj političkoj dosljednosti suvisno je trošiti rijeci- kad je nestalo nezaradjenih privilegija od DPS-a, stigao je Džavid i do Andrije Mandića. Upućeni Plavljani kažu: nista novo za Džavida- istorija se ponavlja. Neke njemu bliske imao je i na platnom spisku kod majora Pavla Djurišića.
Ali da se vratimo na temu. Koliko je Džavid značajan najbolje govori da ga je, ne jednom, demantovala vlastita partija. A onda su ga, shvatajuci pogubnost njegovih ideja, jedan za drugim, napustali čak i oni sa kojima je gradio SDP.
Sada kada je ostao sam sa svojim mentorima, udvara se Demokratskom frontu. Pa i ako se sažale i prigrle ga, sigurno je, neće im mnogo pomoći. Nema koga do povede, jer ni Bošnjaci ni drugi neće sa njim. Dovoljno znaju, pa im Džavidov nauk nije potreban.
