“Cijena korišćenja veza za barku sa kabinom dužine od šest do sedam metara u proteklih 10 godina je narasla za više od 130 odsto. Vlasnici sada plaćaju za istu uslugu oko 700 eura, a prije 10 godina cijena je bila 300 eura. Radi se o plovilima skromnih mogućnosti i male tržišne vrijednosti, a ne o poludeplasmanskim čamcima i gliserima za čije vezivanje su cijene višestruko veće”, kazali su u URA-i.
Prema njihovim riječima, sva ova priča ne bi bila toliko čudna da nije riječ o državnoj imovini kojom gazduje državno preduzeće Morsko dobro.
“Po već razrađenom scenariju, “strateški partneri” prave države u državi kreirajući sopstvena pravila i cjenovnike, a uz to obećavajući milionske investicije. Po kom zakonu i pravilniku je zakupac Nil Emilfarb mogao pretvoriti gradsku luku u marinu? U evropskim turističkim metropolama ne postoji sličan primjer. Drvene barke i brodići se vezuju ispod zidina drevnih gradova,a marine za jahte su smještene daleko izvan tih zona. U slučaju budvanske luke je obrnuto”, kazali su u URA-i.
Naglašavaju da je sličan scenario pripreman u Baru i Tivtu.
“Ali je u tim gradovima, uz veliku borbu i protivljenje građana, sačuvan status gradskih luka, a vlasnici plovila plaćaju višestruko niže zakupe vezova od Budvana. Građanskim protestom i jednočasovnom blokadom luke mogla bi se skrenuti pažnja i Specijalnom tužilaštvu da pročešlja dokumentaciju Morskog dobra, kako bi neko konačno odgovarao za decenijsku pljačku građana”, smatraju u URA-i.
