“Stevan je porastao, pa otišao na košarku. I ja sam izrastao, ali nisam pratio starijeg brata. Fudbal je bio moj san od malih nogu”, rekao je nekadašnji fudbaler Dejan Peković, koji nije išao stopama brata Stevana Pekovića (proslavio se noseći dresove Budućnosti, Crvene zvezde, Hemofarma, Vojvodine…).
I popularni Džaja je ostvario dječački san kao visoki golgeter prašio je protivničke mreže u dresu Budućnosti, Partizana, belgijskog Standarda iz Liježa, meksičke Pueble, kiparskog Apolona, mađarskih Tatabanje i Haladaša.
Odakle je sve počelo?
“Počeo sam u OFK Titograd, trenirao me je pokojni Mile Čović, a prvi put sam osjetio veliku tremu kada me Dragan Šaković pozvao da debitujem za Titograd sa 15 godina. To je tada bila međurepublička liga”, govori 43-godišnji Peković, koji je danas fudbalski menadžer.
Budućnost?
“Dolazio sam kao klinac da pratim utakmice, treninge… Kada sam kao član omladinske ekipe Budućnosti osvojio Kup u sezoni 1989/90, a kasnije kada sam prekomandovan u prvi tim kod Dima Mitrovića, otprilike sam znao da je sve počelo”.
Do 1995. robusni napadač je oduševljavao publiku pod Goricom u plavom dresu?
“Bili smo i plavi, i crveno bijeli, i crveno-plavi..”, sjeća se legandarnih garnitura Peković, koji otkriva šta je želio sa tadašnjim saborcima…
“Sanjali smo tih godina veliki rezultat sa Budućnošću. Željeli smo Kup, prvenstvo, ali uspjeli smo da zadovoljimo te neke apetite plasmanom u Intertoto kup 1995”.
Šta je nedostajalo za veliki iskorak u prvenstvu ili Kupu? Novac?
“Tada nijesmo razmišljali o finansijama. Napravljena je jedna sjajna generacija, za to su zaslužni Zoran Božović i Dragan Guzo Vujović. Bilo je kvaliteta u tom timu, a to se poslije vidjelo kroz naše karijere”.
Čini se da vas je Budućnost sve zbližila? Generacija koja je igrala od 1990. do 1995. se i dan danas druži…
“Praktično smo se zajedno podigli, imali smo društvene i školske aktivnosti, a poslije se sve prenijelo na fudbal. I danas se držimo zajedno, neki od nas su kumovi. Kao jedna velika smo familija”.
Da li ste makar jednom pomislili da ćete doživotno igrati za Budućnost?
“Da smo u Podgorici zarađivali više, nikada ne bi otišli iz našeg grada. To vam garantujem. I bila je neka priča oko toga, jer je jedan privrednik trebalo da dođe u Budućnost. Budućnost se već 1994, 1995. stabilizovala, dovela je Rahima Beširovića za 50.000 maraka. Da je tada bilo malo više novca ostali bi i ja i Viktor Trenevski, i Bato Barac, i Miki Vukotić. I siguran sam da bi priprijetili Zvezdi i Partizanu. Svi smo imali želju da napravimo nešto veliko sa Budućnošću”.
Međutim, titule su se osvajale u Beogradu, a Džaja je imao sreću da odabere pravi klub sa Partizanom je bio šampion u sezonama 1995/96, 1996/97…
“Tada je bilo teže upasti u prvu ekipu Partizana, nego bilo gdje drugo. Tada smo imali 30 pobjeda zaredom, generacija sa Ćirićem, Ćurčićem, Nađom, Batom Mirkovićem, Nišom Saveljić, Viktorom Trenevskim, Damirom Čakarom… je sve redom dobijala po tri gola razlike. Nama su treninzi bili teški kada igramo jedni protiv drugih, a utakmice su nam bile najlakše”, govori Peković koji je jesenju polusezonu 1996/97. proveo u Standardu iz Liježa, ali je taj period obilježila povreda, pa se na proljeće vratio u Beograd…
“Kakvu smo generaciju imali, jasno vam je pošto je Ćirić otišao u Barselonu, Kralj u Porto, Tomić u Romu, Bata u Atalantu, Niša u Bordo, Čakar u Šateru, Dejan Vukićević u Sevilju… Da ne nabrajam više”.
Glavnu riječ u toj družini Ljubiše Tumbakovića vodili su Crnogorci Džaja, Niša, Dejo, Čakar, Trenevski (nije Crnogorac, ali je igrao za Budućnost)…
“Bili smo vezani, sa nama je bio i Kralj koji je iz Tivta, dok je tada bio i Marko Marković koji je imao ogroman talenat. Nikada neću zaboraviti kada smo igrali protiv Rada na Banjici bio je jedan veliki transparent na kome je pisao CK Partizan. To je značilo Crnogorski klub Partizan”.
Poslije Partizana se odlučio za povratak u Budućnost (sezona 1997/1998) uprkos tome što je imao novu ponudu Standarda iz Liježa, a nakon 12 golova za pola godine otputovao je u Meksiko 1998. Puebla?
“Totalna nepoznanica u startu, ali dobio sam ponudu koja je finansijski bila nevjerovatna. Toliko je bila dobra da sam sumnjao u nju. Ali tih godinu dana nikada neću zaboraviti. Sjajna liga, po 70-80 hiljada ljudi na stadionu, svaka utakmica na televiziji, Čileanaca, Argentinaca i Brazilaca koliko hoćete”.
Vi i Viktor Trenevski zajedno predstavljeni. I opet u istom timu poslije Budućnost i Partizana?
“Sa Viktorom se znam praktično 30 godina. Predstavili su nas pred 40.000 navijača. Nevjerovatno iskustvo. Tada je standard u Meksiku bio gori nego kod nas, sa 1000 dolara imao sam sve u izobilju, a mi smo zarađivali mnogo. Viktor je imao ogromnu kuću sa bilijar salom i svim ostalim, ja ogroman stan”, sjeća se Peković dana iz Pueble.
A, da li je bilo mafijaških klubova? Karteli su tamo zastupljeni…
“Naravno. Toros Nesa je klub iz predgrađa Meksiko sitija, a to predgrađe ima pet miliona stanovnika. I tamo je bilo glavno uporište kartela Sinaloa koji je vodio El Čapo Kuzman. Tamo nije bilo policije, nikoga. Bukvalno, kriminalci kotrolišu jedan veći grad”.
Onda je uslijedio Apolon Limasol, pa Tatabanja i Haladaš…
“Proveo sam godinu dana na Kipru i to je bila dobra životna godina. Dok je u Mađarskoj počelo sjajno, dao sam prve sezone 25 golova, ali onda su me pri kraju stigle povrede što me odvratilo od fudbala”, poentirao je Dejan Peković.
ZA 60 SEKUNDI
– Najbolji igrač?
Mesi.
– Najbolji trener?
Simeone i Gvardiola.
– Najbolji igrač sa kojim si igrao?
Saša Đani Ćurčić.
– Najbolji defanzivac koji te čuvao?
Mekatir iz Aston Vile. Slomio me. Tada sam prvi put osjetio šta je suva fizička snaga.
Dejan Peković je tokom igračke karijere sarađivao sa Ljubišom Tumbakovićem, osvojio dvije titule sa crno-bijelima i smatra da je iskusni stručnjak pravo rješenje za klupu Crne Gore.
“Odličan izbor. Radio je sa našim igračima, zna mentalitet, a došao je pun informacija, pripremljen da napravi nešto. Posložio je stvari, dao šansu nekim igračima za koje se nije mnogo čulo, ušli smo dobro u kvalifikacije…”.
Samo da nije bilo te nesrećne Jermenije, sve bi bio idealno.
“Eh, to nije smjelo da nam se desi. Sada je lako pričati, možda je Tumba pogriješio, ali fudbal režira svakakva iznenađenja”.
Džaju Pekovića i njegove nekadašnje saigrače (drugove) iz Budućnosti potresla je smrt legendarnog trenera -Dima Mitrovića.
“Sjedjeli smo često, mi nekadašnji saigrači, pominjali anegdote iz tog perioda uvijek i dogovarali se da se okupimo svi zajedno, sa Dimom naravno. Pretekao nas je, međutim, šokirao”, govori Peković.
“Bio je pun duha, svima nama kao drugi otac, naučio nas da živimo život. Čovjek van svog vremena, neke stvari koje nam je govorio tek smo kasnije shvatali. Uvijek se sjetim jedne rečenice ‘Svi imate familije, ali Budućnost je vaša porodica’. Nema ga više, ali takvi ljudi definitivno ne umiru”, emotivno priča Peković.
