Na današnji dan 1984. godine svečano su otvorene Zimske olimpijske igre u Sarajevu čime je tadašnja Jugoslavija po prvi put u svojoj istoriji bila domaćin jednog od najvećih planetarnih takmičenja.
Pored Sarajeva kandidovali su se još Švedska, Japan, tadašnja Čehoslovačka i Francuska. Prvo su odustali Francuzi i Čehoslovaci pa je ostala borba tri države i njhovih gradova. Hiljade članaka napisano je o kandidaturama za organizaciju OI. Još se pamti kako je pred odluku u Atini poznata engleska novinarka Pet Besford napisala:
“Ukoliko se opredijelite za Saporo, Japanci će vam ponuditi avion da skoknete do Tokija. Ako se opredijelite za Geteborg, Šveđani će vam omogućiti da vidite fjordove i ledene sante. Ako vaš izbor budu Jugoslavija i Sarajevo, dočekaće vas široka i iskrena srca, toplo, ljudski, sa svojim planinama i sniježnim terenima”.
Dani ponosa i slave
Kandidaturu su u Atini branili Ante Sučić i Aleksandar Trumić. U prvom krugu Saporo je dobio 33, Sarajevo 31, a Geteborg 10 glasova. Jedan glasački listić bio je nevažeći. U drugom krugu Sarajevo je dobilo 39, a Saporo 36 glasova.
Na taj način Jugoslavija i grad na Miljacki dobili su organizaciju Zimskih olimpijskih igara 1984. godine. Ime grada koji će biti domaćin objavljeno je 18. maja 1978. na sjednici MOK-a u glavnom grčkom gradu. Od tada Sarajevo se okrenulo svijetu, a svijet Sarajevu.
Veliku čast da saopšti ovu radosnu vijest imao je poznati sportski novinar Nikola Bilić. I odmah se krenulo na posao. Pet godina užurbano se radilo i gradilo. Uloženi su ogromni napori kako bi sportisti na igrama imali optimalne uslove za takmičenje.
Bajka u Sarajevu trajala je od 8. do 19. februara. Poznata je priča da je nakon mjeseci bez snijega u noći između 7. i 8. februara, nakon što je najbolja jugoslavenska klizačica Sanda Dubravčić tačno u 15:44 sati (7. februara) upalila olimpijski plamen na stadionu Koševo, pao i snijeg.
“Emotivno sam vezana za Sarajevo. Moram priznati da sam 1994. godine bila šefica misije Hrvatskog olimpijskog odbora naše reprezentacije u Lilehameru. Tada je bila deseta godišnjica Olimpijade i tada je Olimpijski odbor BiH napravio jedan vrlo potresan film koji je prikazao Sarajevo 1984. pa Sarajevo 1994. To je bilo nešto što me toliko dirnulo da sam se rasplakala. Malo je ljudi u sportskim krugovima koji se mogu pohvaliti da su upalili olimpijski plamen. Bio je to jedinstven trenutak – pun olimpijskog duha i veselja. Sarajevo je živjelo za Zimske olimpijske igre, to se moglo vidjeti na svakom koraku, ljudi su bili topli, srdačni i odlični domaćini”, prisjetila se prije nekoliko godina Sanda Dubravčić.
Volimo Jureka više od bureka
Želja je bila da se Igre, kao simbol svjetskog mira, održe u gradu koji je do tada obično bio vezivan za početak Prvog svjetskog rata. Kako bi što spremnije dočekali Olimpijske igre organizovana su predolimpijska takmičenja koja su bila provjera staza, a ujedno i poziv gledaocima da upoznaju nove sportske grane. Takođe, u periodu od 1979. do 1984. godine izgrađeno je mnogo sarajevskih naselja gdje su bili smješteni takmičari i novinari.
Na Igrama su u šest sportova nastupila 1.272 takmičara iz 49 zemalja. Maskota Olimpijskih igara bio je Vučko kojeg su izabrali čitaoci jugoslovenskih novina.
Organizacija ZOI koštala je 142,6 miliona dolara, a polovina prihoda ostvarena je od prodaje prava na TV prenos. Navijačima tadašnje Jugoslavije omiljen je bio skijaš Jure Franko koji je osvojio srebrnu medalju u veleslalomu (prvu medalju koju je Jugoslavija dobila na zimskim Igrama). U to vrijeme nastala je čuvena navijačka pjesma – “Volimo Jureka više od bureka”.
Najuspješnije države bile su tadašnja Istočna Njemačka (9 zlatnih, 9 srebrnih i 6 bronzanih medalja) i nekadašnji SSSR (6 zlatnih, 10 srebrnih i 9 bronzanih medalja).
Zimske olimpijske igre održane 1984. godine često se smatraju najblistavijim trenutkom u istoriji Sarajeva. Pali su rekordi, mnogo je truda u medalje pretočeno. Bilo je i suza, sve želje nijesu ispunjene, u sportskom nadmetanju i ne može drugačije, asovi padaju, novi se rađaju. Sportisti su iz Sarajeva uputili najbolju poruku o olimpizmu i sportskom nadmetanju. Na kraju je nastala pjesma – Što je lijepo da se ne zaboravi, da što duže uspomene traju. Lijepo je bilo u Sarajevu, doviđenja u Kalgariju…
