Jedan od najvećih šampiona odlučio se na ovaj potez zbog povreda, koje su mu onemogućile da se i dalje bavi jednim od fizički najtežih sportova.
“Dragi prijatelji, morao sam na žalost otkazati borbu u Seulu. Već u početku priprema povrijedio sam rame i to tako da nisam ruku mogao podići. Pokušao sam spasiti rame i sanirati povredu na sve moguće načine: svakodnevnim terapijama, injekcijama krvne plazme i raznim koktelima lijekova ali nije išlo. Jedini lijek bi bila pauza od dvije do tri sedmice, a to nisam mogao priuštiti usred završnih priprema. Svakodnevnim treningom se povreda samo pogoršavala. Dio mišića je pukao, rame je puno tekućine, velika opasnost je i da pukne tetiva i onda opet na operaciju.
To mi ne treba, pogotovo u mojim godinama. Cijelo ljeto sam proveo putujući u Minhen na terapije kod jednog čuvenog doktora zbog hronične upale tetiva koja me izluđuje. U Vinkovce kada idem moram dva puta stati tokom puta radi bolova u tim tetivama koje me užasno bole u sjedećem položaju, koljeno desno koje je četiri puta operisano isto. I sada još rame, leđa da ne spominjem. Kad god idem na magnet bez obzira radi čega i šta snimam, nalaz počinje sa “degenerativne promjene”, ali to je cijena koja se mora platiti.
Ljudi naravno vide samo jednu stranu medalje, materijalne stvari, a za muku, bol, krv i suze niko ne pita niti ih zanima, ali to je tako u životu. Sad je dva ujutro, a ja zaspati ne mogu, prebirem misli i vrtim svoju karijeru pred očima. I svjestan sam da sam došao do kraja svog borilačkog puta, ali treniranje pod bolovima više ne zelim. Tijelo mi je izraubovano od bezbrojnih treninga, skupio sam devet operacija, tijelo je postalo sklono povredama, nakon svakog treninga stavljam led na koljeno jer se napuni tekućinom, terapije dva puta sedmično. Iduća borba bi mi bila 80. profesionalna a to je jako puno, pogotovo u toj konkurenciji: K-1, Pride, IGF, UFC. Najveći problem će mi biti adaptacija na “civilni život”, bez dva treninga dnevno i vječnih putovanja po svijetu, što mi i neće tako teško pasti. Treniraću dok sam živ jer to je moj život, ali ne takvim tempom i to me na neki način raduje.
Ovo nije trenutna odluka jer sam nesrećan radi svega toga, već moja konačna odluka i to je najbolje za mene. Prije ili kasnije dođe vrijeme kada čovjek mora i na zdravlje svoje misliti. Imao sam zaista dugu i bogatu karijeru i ostavio sam vjerujem dubok trag u borilačkom sportu, u slobodnoj borbi i u K-1 i nemam ni za čim žaliti. Hvala svima koji su me pratili i podržavali a meni ostaju prelijepe uspomene i sjećanja. Pozdrav!”, saopštio je Mirko Filipović.
