Prečica je zabranjena riječ rukometnog trenera i profesora fizičkog vaspitanja Miloša Kovačevića.
Kada je odabrao put sporta znao je da ga samo disciplina, rad i red mogu približiti cilju. Zato je tu gdje je.
Fakultet za sport i fizičko vaspitanje završio je kao jedan od tri studenta generacije koja su u roku diplomirala. Odradio je pripravnički staž, upisao magistarske studije i završio kao prvi diplomirani magistar iz svoje klase.
U samom finišu studija počeo je uporedo da radi kao ,,sezonac“ da bi olakšao budžet i manje opteretio roditelje. I danas je na istom mjestu. Sa diplomom spasioca i dugogodišnjim iskustvom na plažama obavlja posao sa puno odgovornosti. Ljeti je u ful pogonu, a od posla (zadovoljstva) ne bježi ni tamo gdje je strukom vezan – u školi sa đacima i u Rukometnom klubu Mornar 7.
Strpljenje i rad
Sve što ima veze sa loptom ne doživljava kao posao, već zadovoljstvo i poziv koji bi žmureći potpisao da radi do kraja života.
“Sada, nakon tri godine rada, imam još više volje i želje, jer sam u međuvremenu polako počeo da prikupljam znanje, informacije i ulazim u svijet rukometa, a to mi se izuzetno sviđa. Zato na ovaj poziv ne gledam kao na posao. Rukomet me ispunjava i čini me zadovoljnim”, kazao je Kovačević.
Dvije i po godine bio je trener pionirske ekipe Prvog asa.
“I lijep i koristan period, prije svega zbog ogromnog broja djeca sa kojom i dan danas funkcionišem i kao trener i kao drug. U međuvremenu sam prešao u Mornar 7, što je bila logična stepenica za više. Zahvalan sam Prvom asu na svemu, a Mornar 7 je novi izazov i velika odgovornost. Mornar 7 je u Crnoj Gori i šire veliko rukometno ime.”
Energija, koju ulaže u radu sa pionirima, je ogromna. Daje se sportu do kraja.
“Logično u mojim godinama. Kada sam na treninzima i utakmicama sve ostalo je u drugom planu. Iz strasti prema sportu proizilazi energija i želja da momci dobro treniraju, igraju i ako je moguće da imaju dobre rezultate. Mada, u mlađim kategorijama to nije prioritet, ali svako voli da ostvari i rezultat uz napredak.”
Rad sa najmlađima (pionirima) traži često drugačiji pristup. Pečat je važan.
“Prije svega važno je da na sebe gledaju kao na sportiste i shvate da je sport način života. Uspjeh je, bez obzira na to da li će nastaviti dalje da se bave rukometom, da sačuvaju sportski duh i zdravlje kroz dobre navike. Benefiti od sporta su veliki.”
Pomoć od Kneževića
Sa kolegom i najboljim drugom Markom Kneževićem predvodio je pionire Mornara 7 u dvije uzrasne kategorije kroz Ligu koja je u ovoj sezoni doživjela ekspanziju.
“Sezona je bila uspješna i obećavajuća za dalje. Nijesam od starta bio sa ekipom, a Marko mi je puno pomogao i učinio da period adaptacije prođe lako. Zato smo odlično funkcionisali. Generacija 2008. i mlađi bila je druga, a 2006. i mlađi treća u Pionirskoj ligi.”
Klinci su sada na pauzi, a od avgusta kreću pripreme i nove obaveze u Pionirskoj ligi.
“Jul je za odmor, mada, u zavisnosti od uzrasta, većina radi. U svakodnevnom smo kontaktu, a dobra stvar je što veliki broj njih samostalno trenira. Vole trening, što je idealno. Nastavak je planiran za avgust. Cilj nam je da budemo konkurentni na svim poljima i napredujemo. Naše ambicije su najveće pa ćemo da vidimo dokle ćemo da doguramo.”
Najbolje stvari su spontane stvari – kada se jedna vrata otvore, sve je moguće. Miloš je imao sreću, nakon završenog fakulteta, da dobije poziv kondicionog trenera.
“Dobio sam poziv iz Prvog asa da radim na fizičkoj pripremi igrača, a uz neki splet okolnosti nastavio sam da se bavim trenerskim poslom. Generacija 2006. godište zbog određenog potencijala probudila je u meni želju da nastavim. I eto, mogu reći da je period od sredine pretprošle sezone bio preloman da se bavim ovim pozivom.”
Uspjeh u sportu je širok pojam, a za Miloša odgovor koji se ne može posložiti samo u jednoj rečenici.
“Između ostalog, misija je uspjela kada djeca u ljetnjem periodu u sedam ili osam sati treniraju i to sa zadovoljstvom, jer im ništa nije teško.”
Do kraja života u sportu
“Profesorski poziv je primarni poziv. Završio sam Fakultet za sport i fizičko vaspitanje i magistrirao na istom. U prethodnoj školskoj godini imao sam određeni broj časova u OŠ ,,Blažo Jokov Orlandić“, što mi je pomoglo da ostvarim interakciju sa djecom. Bio bih zadovoljan ako bih uspio do kraja života da se bavim rukometnim i profesorskim pozivom.”
Kuća puna rukometa
Mlađa braća su takođe u rukometu.
“Imamo bratski, ali i odnos trener – igrač. Najmlađem bratu sam trener u pionirskoj kategoriji. Lijepo je da ih gledam na treninzima kako rade i kako se bore.”
Da li si strog?
“Ne trudim se da budem previše strog, međutim u svakom momentu moraju da pokažu određeno poštovanja prema treningu i obavezama.”
