Njemački Bundestag još 2019. donio je odluku o podizanju centralnog spomen-obilježja za žrtve komunističke diktature, ali od tada se malo toga desilo. Sada će stvari postati konkretnije.
To je njegovana zelena livada s nekoliko mladih stabala. Ispred nje su tri klupe. Svakog dana hiljade ljudi prolaze takozvanim Šprebogenom u centru Berlina. To su turisti iz cijelog sveta, zaposleni u obližnjim kancelarijama ili u Bundestagu, a i ljudi na kratkom putu od ili ka glavnoj željezničkoj stanici u Berlinu.
Na toj slobodnoj površini trebalo bi da nastane jedno od centralnih spomen-obilježja Savezne Republike. Već od jeseni 2024. godine predviđeno je da to bude lokacija za „Spomenik opomene i sjećanja na žrtve komunističke diktature u Njemačkoj“. On bi trebalo da podsjeća na brojne žrtve komunističke tiranije u Nemačkoj.
Do 1989. godine granica je dijelila Njemačku na Zapad i Istok, demokratsku vladu na Zapadu i komunističku vladu na Istoku. U Istočnoj Njemačkoj, od Sovjetske okupacione zone, koja je postojala od kraja rata 1945. godine, 7. oktobra 1949. je nastala Njemačka Demokratska Republika (DDR).
Njen diktatorski sistem neprestano je progonio neistomišljenike i suzbijao slobodu mišljenja, ali i kretanja – sve do raspada u jesen 1989. godine i ponovnog ujedinjenja Njemačke naredne godine. Više od 600 ljudi je tokom DDR-godina izgubilo život prilikom pokušaja da pobjegnu na Zapad preko unutrašnje njemačke granice ili preko Berlinskog zida.
Na sve to bi ubuduće trebalo da podsjeća spomen-obilježje. Sada projekat dobija na zamahu. U septembru parlament raspravlja o saveznom budžetu za 2026. godinu, a on će biti usvojen u novembru. Budžet državnog ministra za kulturu trebalo bi da obezbijedi finansiranje izgradnje spomenika. Tada može da se raspiše konkurs.
Udruženja žrtava: Spomenik je odavno trebalo da bude podignut
„Odavno je trebalo podići spomenik“, kaže Diter Dombrovski za DW. Danas 74-godišnji rođeni Istočni Berlinac predsjednik je „Saveza udruženja žrtava komunističke tiranije“. U DDR-u ga je Okružni sud u Šverinu 1974. osudio na četiri godine zatvora zbog „ilegalnog prelaska granice“ i „uspostavljanja subverzivnih kontakata“. Od toga je odslužio 20 mjeseci, kasnije je mogao da emigrira u Zapadnu Njemačku. Dombrovski je 1994. godine rehabilitovan.
On govori o svom porijeklu i vaspitanju u katoličkom duhu. Majka je svoju djecu svjesno željela da zaštiti od komunističkih uticaja, „koji su u DDR-u bili sveprisutni, u vrtiću, u školi, na poslu, svuda“, kaže on. Diter Dombrovski odrastao je sa sedmoro braće i sestara. Šestoro njih bili su u nekom trenutku u zatvoru. Šest od oko 350.000 ljudi koji su u DDR-u završili u zatvoru zbog distance prema sistemu.
Spomen-obilježje, kaže 74-godišnjak, moglo bi da podsjeća i na one zatvorenike koji su već umrli. „Mnogi ljudi nijesu doživjeli pad Zida 1989. godine, ali su čeznuli za tim.“ Za preživjele bi to bila psihološka podrška i pokazalo bi da nijesu bili sami.
U načelu, podizanje spomenika je 2019. godine odobrio Bundestag i kasnije parlament. Ali on će biti podignut tek kada se obezbijedi finansijska podrška.
Žrtve treba da osjete da njihova patnja nije zaboravljena
„Mi smo vjerovatno posljednji u bivšem istočnom bloku koji će podići nacionalni spomenik u tu svrhu. To govori samo za sebe“, kaže Dombrovski. On naglašava da sjećanje na žrtve u „drugoj njemačkoj diktaturi“, u DDR-u do 1989. godine, ne bi trebalo da umanji „poseban značaj“ koji ima prva njemačka diktatura, vrijeme nacionalsocijalizma. „Ali komunizam uvijek znači diktaturu“, smatra on.
Do sada u Njemačkoj više od 900 spomenika, spomen-mjesta i muzeja podsjeća na diktaturu u Sovjetskoj okupacionoj zoni i DDR-u. Najčešće su to lokalne ili regionalne inicijative, dok neke imaju nadregionalni značaj – kao što su spomenik Berlin-Hoenšenhauzen ili spomenik zatvora u Kotbusu – oba podsjećaju na Štazi-zatvore.
Za buduće centralno spomen-obilježje nadležna je Savezna fondacija za suočavanje sa prošlošću. Njena direktorka, Ana Kaminski, nada se da će nakon usvajanja budžeta projekat brzo postati konkretniji i da će spomenik postati stvarnost „što je prije moguće“. Radi se o tome „da što više žrtava i onih koji su pogođeni, posebno u ranim godinama“ vide završen spomenik. Time bi mogli da osjete da će se njihova patnja trajno pamti, kaže istoričarka za DW.
Pokazati razlike između diktature i demokratije
Kaminski vidi centralni spomenik kao „dio sjećanja na diktaturu“. Ona podsjeća na narodni ustanak u DDR-u iz juna 1953. godine i na izgradnju Berlinskog zida u avgustu 1961. godine, na Gvozdenu zavjesu između Istoka i Zapada u Evropi. Konkretno sjećanje je danas „hitno potrebno kako bi se istakle razlike između diktature i demokratije“.
Savezni budžet za 2026. godinu još uvijek nije usvojen, ali pitanje zemljišta već je rješeno. Savezna fondacija za suočavanje sa prošlošću, kabinet ministra kulture i Savezni zavod za građevinske poslove trenutno rade na raspisu konkursa za oblikovanje budućeg spomenika. Očekuje se da će radovi početi čim se sredstva odobre. Ako se konkurs završi 2026. godine, izgradnja bi mogla da počne 2027. godine – 38 godina nakon pada Berlinskog zida.
Diter Dombrovski kaže da udruženjima žrtava nije stalo do mjesta sjećanja na kojem bi se jednom godišnje održavala državna ceremonija ili povremeno polagali vijenci. On bi volio „interaktivni spomenik“, koji bi Savezna fondacija za suočavanje sa prošlošću mogla da postavi i na internetu – trodimenzionalno spomen-obilježje koje nudi razne dodatne sadržaje putem QR-kodova.
Na taj način bi to mjesto moglo da postane mjesto učenja za školske razrede, omladinske grupe ili obrazovne institucije, kaže Dombrovski. „Tada to ne bi bio samo spomenik, već i doprinos širokom građanskom obrazovanju.“
