Tokom cijelog života Jelisavetu Mihajlovu su učili da ćuti, piše redakcija Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku.
Rođena je u unutrašnjem egzilu jer su joj roditelji označeni kao “neprijatelji naroda” u Sovjetskom Savezu, a bila je dijete kada je njen otac 1949. godine bio ponovo uhapšen i vraćen u logore za prisilni rad u gulagu kojeg je oformio represivni režim Josifa Staljina. Odrastajući, nikad nije pitala za sudbinu svog oca – sigurno ne naglas.
“Majka bi me upozorila: ‘Ne pitajte nikoga ni o čemu. Ako kažete nešto pogrešno, sjutra možete završiti na Koljmi’”, kaže ona, misleći na široku pustoš ruskog dalekog istoka, gdje je Semjon Mihajlov radio sedam godina nakon prvog hapšenja 1937. u jeku Staljinovog Velikog terora.
Ali Mihajlova više ne ćuti.
Zajedno s još dvije žene, čije je roditelje sovjetska vlada zatvorila i protjerala iz Moskve zbog zločina koji nisu počinili, ona je uputila žalbu Ustavnom sudu Rusije, u namjeri da osigura odštetu za imovinu, koju je njena porodica izgubila, kao i pravo na premještanje u grad koji ona zove domom.
To je pravna bitka koju Mihajlova vodi već 28 godina. Dva mjeseca prije implozije u decembru 1991, SSSR je donio zakon o rehabilitaciji žrtava političke represije s ciljem da se pokrene postupak za kompenzaciju progonjenih porodica i da se olakša njihov povratak u gradove koji su bili prisiljeni napustiti. Ali od 2005. godine, izmjene zakona učinile su postupak nemogućim za ljude poput Mihajlove.
Sada u 71. godini života, obnovu porodične kuće u Moskvi smatra više pitanjem istorijske pravde. Posmatrajući to iz trošne kuće u kojoj sada živi, u selu udaljenom 200 kilometara, to je i obećanje o boljem životu koji trenutno ne može sebi priuštiti. Sa svoje dvije odrasle kćeri, Ninom i Vladislavom, dijeli mjesečnu penziju u iznosu od oko 230 dolara, dok se za nabavku hrane snalazi u obližnjoj šumi.
Za njene koleginice koje takođe podnose zahtjev, situacija nije mnogo drugačija. Alisa Meisner, čija je majka Ana protjerana u šumovito i ruralno područje Kirov, kao dio Staljinove preseljenja etničkih Njemaca nakon nacističke invazije na Sovjetski Savez 1941. godine, živi danas tek nekih 70 kilometara od “posebnog naselja” u kojem je rođena.
Jevgenija Šaševa, treća koja je podnijela tužbu, boravi oko 2.000 kilometara od Moskve, na udaljenom sjevernom dijelu Republike Komi, na periferiji gulaga u koji je njen otac Boris Čeboksarov poslat nakon hapšenja 1937. godine, na vrhuncu Staljinove kampanje da iskorijeni one koji su smatrani neprijateljima.
“U našem selu nije ostalo ništa; mjesto umire”, kaže Meisner u telefonskom intervjuu. “Ako imam i trunku nade da se izvučem odavde, želim da je iskoristim.”
Živa istorija sovjetske represije
U vrijeme kad mnogi Rusi ne znaju za Staljinovu represiju i škole širom zemlje podučavaju ispranu verziju sovjetske prošlosti, Mihajlova, Meisner, Šaševa i drugi poput njih živi su dokaz preostalih ožiljaka te istorije: više od osam decenija nakon represije njihovih roditelja, oni i dalje žive u egzilu.
“Za većinu Rusa, sovjetske represije su nešto daleko – relikt prošlosti bez ikakvog učinka na našu današnju stvarnost ili naše društvo”, kaže Grigorij Vajpan, 29-godišnji advokat koji vodi slučaj. “Ali za ove žene, i mnoge druge poput njih, represija nikada nije prestala.”
Godinama su Mihajlova, Meisner i Šaševa prikupljale istorijske dokumente kako bi potvrdile svoj slučaj. Svaka je podnijela žalbu, jadna za drugom, na lokalnim sudovima, čekajući da budu saslušane i na kraju odbijene. Tužba koju sada podnose Ustavnom sudu, najvišem pravnom autoritetu za takve slučajeve, njihova je posljednja šansa za odštetu višedecenijske diskriminacije.
Postignuće je da su uopšte stigli toliko daleko. Prema Vajpanu, Ustavni sud uzima samo 0,5 odsto od 15.000 žalbi koje primi u prosjeku svake godine. Ovaj slučaj, koji planira da započne 22. oktobra, tek je drugi u istoriji Rusije gdje je tužba, koja se odnosi na žrtve represije sovjetske ere, došla pred sud.
Sud je prvi put, 1995. godine, presudio da djeca žrtava koje je država rehabilitovala imaju pravo na isti pravni status kao i njihovi roditelji. Ta je odluka pomogla Mihajlovoj, Meisnerovoj i Šaševoj na putu da traže odštetu za imovinu koju je oduzela Staljinova vlada.
Simbolična, ali zanemarena
Njihov se slučaj odnosi na članak 13. ključnog zakona iz 1991. godine kojim se omogućava onima koji su izgubili domove zbog represije kao i njihovoj djeci da se vrate u gradove u kojima su živjele njihove porodice prije izgnanstva i staviće ih na listu čekanja za vladin smještaj. To je bio prvi put da je sovjetska vlada priznala zločine nad svojim građanima i ponudila im odštetu. Rehabilitovano je oko četiri miliona ljudi i prvi put je definisan koncept “političke represije”.
“Bio je to veliki simbolični gest, uglavnom zato što je proširio vremenski okvir represije”, kaže Kejtlin Smit (Kathleen Smith), profesorica sa Univerziteta Džordžtaun (Georgetown) koja je intenzivno pisala o politici sjećanja u Rusiji. “Oni sada nisu samo govorili o 1930-im i četrdesetim, već su priznavali da su represije bile dio Sovjetskog Saveza, od prvog dana pa sve do političkih zatvorenika 70-ih i 80-ih.”
Ali iako su ambiciozni, zakonski propisi nisu dobro razvijeni na praktičnom nivou. “To je više bio deklarativni zakon”, kaže Smit. “Uopšteno je opisao različite kategorije ili vrste viktimizacije do kojih je došlo, ali njegove stvarne izvršne odredbe u velikoj mjeri nisu ispoštovane.”
Uvedeni pod predsjednikom Vladimirom Putinom, kog kritičari optužuju da aktivno umanjuje mračne epizode prošlosti zemlje, amandmani priloženi 2005. godine dodatno su potkopali korisnost zakona za žrtve represije koji traže odštetu, jer su postavili teške zahtjeve tražiocima – oni koji žive izvan Moskve skoro nikako ih ne mogu ispuniti. Upravo te izmjene zakona tri žene osporavaju pred Ustavnim sudom.
Posljednja šansa za pravdu
Za Mihajlovu – koja se prije 11 godina preselila u ruski Vladimirov region iz Moldavije, bivše sovjetske republike gdje je rođena u egzilu – preseljenje u Moskvu bilo bi ispunjenje sna. Vajpanova kancelarija izračunala je da će novac od prodaje njene ruševne seoske kuće kupiti tek pet kvadratnih metara nekretnina u glavnom gradu, na osnovu zvaničnih cijena. Kuće Meisnerove i Šaševe vrijede malo više.
Prema Janu Račinskom iz nevladine organizacije Memorial za ljudska prava, koja je pružala zakonsku podršku žrtvama represije i bila ključna za lobiranje zakona iz 1991. godine, nema službenih statistika koliko žrtava represije i dalje živi u egzilu u Rusiji. Na temelju zahtjeva za informacijama koje je Vajpanova kancelarija poslala moskovskoj komisiji za rehabilitaciju, 91 porodica čekala je repatrijaciju u glavni grad Rusije od 2016. ali taj broj pokriva samo Moskvu i uključuje samo one koji su uspjeli ući na popis za stanove, prije nego što je postupak bio znatno pooštren 2005. godine.
Vajpan i Račinski su saglasni da brojke u Rusiji vjerovatno podrazumijevaju nekoliko hiljada ljudi. Gotovo svi su penzioneri, a sa čekanjem za vladine stanove u Moskvi, koji prosječno traje do 30 godina, rijetki koji uspijevaju doći na listu vjerovatno nikada neće vidjeti stanove koje traže.
Uprkos obećanjima iz 1991. godine, sredstva za kompenzaciju rehabilitovanih žrtava represije uvijek su smanjivana u korist drugih prioriteta. Račinski, koji kaže da je razgovarao s raznim ruskim zvaničnicima o ovoj situaciji, optužuje vladu za “apsolutno ciničan pristup”.
“Oni ne vode kampanju protiv žrtava represije”, kaže on. “Oni su jednostavno ravnodušni prema njima. I to je zato što je to mali kontingent društva koji nema značaj za izbore i neće organizovati proteste. Dakle, nema potrebe da trošite novac na njih.”
‘Djeca revolucije’
Tokom nedavne kućne posjete Mihajlovoj, posljednje o čemu je razmišljala bili su protesti. Dok sjedi na dronjavoj sofi, listajući fotografije svog oca, ona iznosi dvosmislen stav prema Putinovoj vladi – možda odraz konfliktnog stava za koji kaže da je Semjon Mihajlov zastupao, sve do smrti 1974, prema sistemu koji mu je život okrenuo naglavačke.
“Nikada, nikada nije kritikovao sovjetsku državu”, kaže ona. “A majka to nikada nije ni kritikovala. To je bilo njihovo vaspitanje. Oni su bili djeca revolucije.”
Ona pokazuje zgužvanu fotografiju na kojoj se vidi njena sestra Lenjina, tada 17, koja se nagnula nad Semjonom ubrzo nakon njegovog prvog povratka iz logora 1947. Lenjina, koja je dobila ime po boljševičkom revolucionarnom vođi Vladimiru Lenjinu, umrla je u februaru, u 89. godini života, pošto je provela njene posljednje godine očajnički se nadajući da će doživjeti povratak u grad svog rođenja.
“Moja sestra je strašno patila prošavši kroz sve ovo, ali nije doživjela ostvarenje svog sna”, kaže Mihajlova. “I moj bi otac bio razočaran ako ovu borbu ne privedem kraju.”
Mihajlova ima progresivnu hemiatrofiju lica, poremećaj koji je, kako kaže, izazvala intenzivna glad i nesanica u djetinjstvu. Lijevi obraz joj se spustio kada je imala tri godine, a morala je čekati više od 10 godina prije nego što su je roditelji uspjeli poslati na liječenje u Ukrajinu. Zadrhtala je dok se prisjećala uslova koje je njena porodica preživjela u egzilu.
“Takvu smo diskriminaciju doživljavali cijeloga života”, kaže ona. “Svi su patili zbog ovoga, razumiješ? Moja majka, moj otac, moje sestre. Uništili su našu porodicu. Sada bi trebalo da nadoknade barem našu imovinu.”
