Dok gledam beskonačna izvještavanja o trenutnom jačanju ruske vojske oko Ukrajine, zapanjen sam činjenicom da, kako to predstavljaju međunarodni mediji, situacija izgleda kao da nema mnogo veze sa Ukrajincima. Očigledno je da je Ukrajina u središtu priče, ali gotovo da nema rasprave o tome šta sami Ukrajinci zapravo žele, piše Mihajlo Vinički, vanredni profesor na Kijevsko-Mohiljanskoj akademiji.
U kontekstu trenutne krize, čini se, da mišljenja više od 40 miliona Ukrajinaca jednostavno nisu bitna, piše autor u tekstu koji je objavljen na sajtu Atlantic Council.
Njihova teritorija je svakako važna, jer se na nju gleda kao na predmet nadmetanja velikih sila, ali pored stalnih priča o ljudskim interesima u medijima osmišljenih da izazovu sažaljenje prema žrtvama stvarnog i potencijalnog rata, glas običnih Ukrajinaca ostaje nečujan.
Dok se beskrajno spekuliše o tome šta bi Vladimir Putin mogao da želi ili kako bi Zapad trebalo da odgovori na prijetnju velikog evropskog rata, Ukrajina je svedena na status posmatrača u sopstvenoj nacionalnoj drami, navodi Vinički.
Ovo je ludost. Ne samo da je to očigledna nepravda, već i sprečava međunarodnu publiku da shvati pravu prirodu sadašnje geopolitičke konfrontacije. Na kraju krajeva, ruska agresija je sama po sebi reakcija na ukrajinsko djelovanje. Putinov rat ima smisla samo kada se posmatra u kontekstu napora Ukrajine da prihvati demokratsku budućnost kao dio evroatlantske zajednice, dok je sadašnja prijetnja invazije direktan odgovor na osam dugih godina ukrajinskog prkosa.
Drugim riječima, ukrajinska perspektiva je apsolutno neophodna za svako smisleno razumijevanje trenutne krize.
Prva ključna tačka koju treba naglasiti, ukazuje, jeste da ruska agresija na Ukrajinu nije ništa novo. Dok je zapadna publika možda šokirana Putinovim prijetnjama i zveckanjem sabljama, Ukrajinci nisu. Oni žive sa ratom već osam godina i vidjeli su kako je oko 14.000 njihovih sunarodnika izgubilo živote. Ukrajinci širom zemlje su u svoje zajednice primili više od milion ljudi koji su iseljeni Putinovim ratom, integrišući ih u ono što je ponekad haotično, ali suštinski slobodno i tolerantno društvo.
Od 2014. Ukrajina je položila ultimativni test državnosti. Zbog ruskog zauzimanja Krima i naknadne invazije na istočnu Ukrajinu, Moskva sada zauzima oko sedam odsto ukrajinskih zemlje. Putin ne krije svoje ambicije da potčini cijelu zemlju, dok njegov režim neumorno radi na destabilizaciji i podjeli.
Činjenica da je veliki dio Ukrajine ostao ujedinjen i netaknut uprkos podmuklim planovima Rusije svjedoči o hrabrosti ukrajinskih oružanih snaga i branitelja dobrovoljaca, kao i o hrabrosti cijele nacije.
Ukrajinci shvataju da je ruska agresija dugoročna pojava. Aktuelna kriza se ne odnosi na širenje NATO-a, pošto članstvo Ukrajine u Alijansi nije na dnevnom redu, a aktivnosti NATO-a u Ukrajini ostaju izuzetno ograničene.
U stvarnosti, pitanje NATO-a je dimna zavesa koju je Kremlj osmislio da dovede SAD za pregovarački sto i, nadamo se, da navede Vašington da prihvati rusku kontrolu nad Ukrajinom.
To je pokušaj da se legitimiše Putinov san o ponovnom stvaranju ruske imperije. U ovom trenutku izgleda kao da SAD, Velika Britanija i Kanada ne nasijedaju na prevaru, iako se to isto ne može reći za Njemačku i Francusku.
Bez obzira na kratkoročne taktičke diplomatske pobjede ili gubitke, strateški fokus ostaje isti: Rusija predstavlja egzistencijalnu prijetnju po Ukrajini, a ta prijetnja neće uskoro nestati. Sve dok Ukrajina postoji kao demokratska država koju ne kontroliše direktno Moskva, država će biti stalno pod prijetnjom. U doglednoj budućnosti to će biti realnost života u Ukrajini.
Međunarodna publika treba da shvati da ruske planove za Ukrajinu neće odvratiti samo izgledi za ekonomske sankcije.
Kremlj je motivisan ideologijom i snom o obnavljanju veličine Rusije. Ova istorijska misija nadmašuje sve potencijalne ekonomske poteškoće koje bi sankcije mogle izazvati stanovništvu ili rukovodstvu Rusije.
Ukrajinci to razumiju. Oni takođe shvataju da će samo Ukrajinci braniti Ukrajinu.
Postoji značajna zahvalnost za svu vojnu pomoć koju pružaju međunarodni partneri Ukrajine i za diplomatske napore da se obuzda Rusija i odugovlači invazija Moskve, ali postoji i priznanje da je nastavak sukoba sa Rusijom neizbježan. Putina će odvratiti samo izgledi za poraz.
Što se lidera Kremlja tiče, Ukrajina ne može postojati kao posebna država jer su Ukrajinci i Rusi „jedan narod“. Ova priča je duboko ukorijenjena u ruskoj populaciji. Cijena koju treba platiti za ostvarenje ovog sna nije mjerljiva u ekonomskom smislu. Pobjeda se mora postići bez obzira na cijenu.
Za sada se čini da se odluke o budućnosti Ukrajine donose u Moskvi, Ženevi, Briselu i Vašingtonu. U sadašnjim uslovima Ukrajinci imaju malo riječi, ali to je privremeno pretvaranje. Na kraju krajeva, o budućnosti Ukrajine će odlučivati Ukrajinci.
Ukrajinci su tokom proteklih osam godina pokazali da nisu spremni da ustupe svoju nezavisnost. Istovremeno, Vladimir Putin nikada neće odustati od svoje vizije rekonstituisane Ruske imperije kojoj je Ukrajina centralna tačka. U njegovim očima, samo postojanje Ukrajine kao nezavisne evropske demokratije je nepodnošljiva provokacija.
Međunarodna zajednica sada treba da prizna da između ruske i ukrajinske pozicije ne postoji pogodna sredina. Po riječima bivše premijerke Izraela, rođene u Kijevu, Golde Meir, „Biti ili ne biti nije pitanje kompromisa“.
