U Bavarskoj od danas radi sedam velikih kolektivnih centara za potražioce azila. Ideja je da se u njima zahtjevi brzo obrađuju i, prije svega, da odbijeni brzo budu deportovani. Takvi zatvoreni centri na meti su kritika.
Sve odluke se donose brzo, sve je pod jednim krovom. Za takve prihvatne centre su Bavarci izmislili i posebno ime: Ankerzentren. Asocijacija na more i sidro (der Anker) svakako zvuči dobro iako se sve svodi na centralizaciju “obrade” izbjeglica. Anker je zapravo u ovom slučaju akronim skovan od pojmova Ankunft, Entscheidung i Rückführung (dolazak, odluka, vraćanje).
O takvim lingvističkim finesama izbjeglice u tim prihvatilištima neće imati prilike da razmišljaju: tamo uopšte nijesu predviđeni čak ni osnovni kursevi njemačkog za njih. U svako prihvatilište će biti smješteno do 1.500 migranata i tamo bi morali da ostanu dok odluka ne bude donijeta.
Ako zahtjev za azil bude prihvaćen, biće kao i do sada upućeni u neku od lokalnih samouprava. Ako bude odbijen, biće odvezeni na aerodrom i deportovani. Sve brzo: za porodice najviše za šest mjeseci, za pojedince mora biti jasno najkasnije nakon 18 mjeseci, obećao je njemački ministar unutrašnjih poslova i političar bavarske CSU Horst Zehofer.
Danas se u Bavarskoj otvara sedam takvih centara. Nakon toga bi i savezna vlada morala da utvrdi pravnu pretpostavku za postojanje takvih centara jer tu mnogo toga nije jasno. Recimo, nema jasne pravne osnove za ograničavanje slobode kretanja ljudima koji traže azil. Šta znači njihovo smještanje “iza žice”? Teoretski, oni smiju izlaziti. Ali, pitanje je šta bi i na takvoj “slobodi” jer neće dobijati nikakvu novčanu pomoć.
Utoliko su i nadležne službe u drugim pokrajinama uglavnom suzdržane: jedino pokrajina Saksonija planira da otvori nešto slično kod Drezdena, pokrajine Hesen i Severa Rajna Vestfalija su najavile da će “posmatrati” šta se dešava.
Već i kada je riječ o osnovnom cilju takvih prihvatnih centara, predsjednik Savjeta za migracije Verner Šifauer sumnja da će se bilo šta promijeniti.
U dugim procesima nije problem da li su izbjeglice koje čekaju odluku okupljene na jednom mjestu nego u složenosti njihovih zahtjeva:
“U nedvosmislenim slučajevima, prije svega iz Sirije gdje su ljudi dolazili direktno sa ratišta, možda će postupak biti još i brži nego što je bio do sad. Ali neće se ništa promijeniti kod složenih slučajeva, na primjer kod izbjeglica iz Avganistana koji su već po drugi put pobjegli.”
Šifauer ukazuje da Bavarska već eksperimentiše jer neko vrijeme postoje dva takva prihvatna centra, u Manhingu i Bambergu. Tamo se pokazalo da razmatranje zahtjeva ne traje bitno kraće nego inače, ali su se i pokazali golemi nedostaci koncepta. Tamo je smješteno oko hiljadu izbjeglica koji mjesecima samo čekaju da nešto bude odlučeno, a nemaju nikakvih aktivnosti niti uče jezik. Privatnost ne postoji, a žicom su ograđeni od spoljnog svijeta.
Ta dva prihvatna centra su oštro kritikovale i humanitarne organizacije jer “deset odsto smještenih u Manhingu su tamo već duže od 18 mjeseci”. Ljudi u tim prihvatilištima trpe “od zabrane rada, prisilnog zatvaranja u kamp, nedostatka novca, nepoznavanja njemačkog jezika i bilo kakvog školskog obrazovanja za maloljetnike”, piše u javno objavljenoj kritici bavarskog Savjeta za migracije.
Zato su nadležne službe drugih pokrajina nepovjerljive prema bavarskom poduhvatu. Portparolka Ureda za integraciju, rad i socijalnu brigu grada-pokrajine Berlina Regina Krajding za DW kaže da će se “naravno” držati zakonskih odredbi kakve budu donijete.” Ali politički, (ove prihvatne centre u Bavarskoj) smatramo kontraproduktivnim. Oni svakako ne podstiču integraciju jer se toliko ljudi na duže vrijeme smješta u tako velika prihvatilišta.”
I Šifauer je sličnog mišljenja: “Ti prihvatni centri služe za zastrašivanje, to je jasno. Šalje se poruka izbjeglicama da ovdje nijesu baš uvijek dobrodošle.”
On upozorava i na posljedice koje će takvi centri proizvesti po oblastima u kojima su smješteni.
I za neki grad je opterećenje da ima takav centar. Tu se stavlja nekakvo strano tijelo koje truje socijalnu klimu i izaziva kontrareakciju.
Šifauer postavlja pitanje šta da ti ljudi rade sve vrijeme, čak i ako to bude “samo” 18 mjeseci: “Može se očekivati da će upravo mladi ljudi pokušati da pobjegnu iz nadrealnosti tih centara. To je nešto što izuzetno podstiče konflikt. Gotovo je izvesno da će doći do napetosti sa okolinom.”
Sve u svemu, stručnjak za migracije misli da je to tek predstava za domaće stanovništvo sa porukom: “Pogledajte, mi čitav problem stavljamo u određene granice.”
Izbjeglice jednostavno-nestaju
“Tu se obećava red, zapravo se podstiče nered”, misli Šifauer.
Jer, kaže, politika tjera još više ljudi da potonu u ilegalu. To je i konkretno iskustvo iz susjedne Švajcarske koja je ranije otvarala takve centre: “Polovina onih koji su tamo dobili rješenje da im je zahtjev odbijen i da će biti deportovani su jednostavno pobjegli i žive ilegalno u Švajcarskoj ili u susjednim zemljama”.
Gotovo identično iskustvo je i u prvim prihvatilištima u Bavarskoj. Prema informacijama Savjeta za izbjeglice Bavarske, već sad je iz prihvatilišta u Bambergu i Manhingu nestalo oko trideset odsto izbjeglica, a gdje su oni sad-ne zna niko od nadležnih.
