Novogodišnje jelke jesu bile rijetkost, ali su zato ulice i radnje bile ukrašavanje električnim lampicama, a čak bi navodno i konzervativni Turci našli razlog za slavlje u toj noći.
Religija je sve vrijeme bila tu, ali nije branila koketiranje sa običajima drugih.
Danas je religija izuzetno snažna i ta različitost se sve više gubi, a zemlja se praktično podijelila na međusobno isključive kulturne zone.
U Istanbulu je to jasno vidljivo kako se bliži doček Nove godine, pošto su se djelovi grada bezmalo podijelili u svojim stavovima i manifestovanju prazničnog duha ovih dana.
Drugim riječima, ukoliko kolima prolazite kroz grad i malo boje poznajete prilike, sasvim će vam jasno biti koje opštine vodi glavna opoziciona Republikanska narodna partija (CHP), a koje vladajuća Partija pravde i razvoja (AKP). U ovim drugima uglavnom nema šljaštećih ukrasa.
Doduše, jedini izuzetak su šoping molovi kojih u Istanbulu ima na pretek. U njima se mogu vidjeti ogromne ukrašene jelke a ispod njih, je prošle nedjelje, umjesto poklona, bilo puno onih koji su protestvovali protiv slavljenja Božića, a glavna persona non grata je ni manje ni više nego – Djeda Mraz.
“Osoba” u koju i dalje vjeruju miloni (male) djece širom svijeta je ranije u Turskoj već bila proglašena “grešnikom” koji reprezentuje nastojanja “zapadnjačkog kolonijalizma da izvrši kulturnu invaziju tamo gdje ne može vojnu”, a ovoga puta na transparentima okupljenih okarakterisan je kao “distributer igračaka” kome se pomenuti demonstranti ne žele prikloniti, jer su, je li, sljedbenici poslanika Muhameda.
jDeda Mraz je kroz karikature i tekstove opanjkavan i u islamskim novinama, a posebno je ironično to što se sve dešava u zemlji koja je, praktično, domovina Svetog Nikole. Ovaj episkop i dobročinitelj rođen je u gradu Patara u Turskoj, i bio je posebno naklonjen djeci.
U Djeda Mraza se “preobrazio” na samom početku 19. ijeeka, kada ga je tadašnji Novi Amsterdam, danas Njujork, izabrao za svog sveca zaštitnika.
Konačno, onakav kakvog ga znamo, sa dugom bijelom bradom i u crvenom odjelu, postao je “zahvaljujući” Koka-Koli.
I dok je za veći dio svijeta simbol novogodišnje idile, za demonstrante u Turskoj je najobičniji “šarlatan” i, sudeći po jednom postu na Tviteru, “simbol kulture koja na svoju djecu baca kišu poklona, a na djecu u Siriji bombe”.
Situacija je daleko od komične i, smatraju stručnjaci, jedna je od posljedica religiozno-konzervativne politike Redžepa Tajipa Erdogana.
Turski premijer se svojevremeno pohvalio kako je tokom njegovog mandata upis mladih u religiozne škole skočio sa 63.000 na čak million učenika. Riječ je o imam-hatipima, obrazovnim institucijama u kojima se obrazuju imami, a jednu od njih svojevremno je pohađao i sam Erdogan. Zakon iz 1997. doveo je do oštrog pada broja ovakvih škola, pa otud i ne čudi što je jedan od njenih bivših đaka toliko ponosan na činjenicu da je baš on odgovoran što im je udahnuo novi život.
Zahvaljujući njemu i njegovoj partiji, broj učenika u ovim školama porastao je za 73 odsto od 2010. do 2014. godine i u ovom trenutku čak 13 odsto turskih ima po trinaest časova nedeljno za izučavanje Kurana, kao i predavanja o životu poslanika Muhameda i učenje arapskog jezika.
Hiljade roditelja, ogorčenih zbog Erdoganove obrazovne politike formirali su grupu pod nazivom “Dalje ruke od moje škole”. Kada je u junu 2014. vlada pokušala da pretvori lokalnu srednju u religioznu školu ova grupa je pokrenula peticiju koju je potpisalo 13.000 roditelja.
Vladini zvaničnici su na kraju odustali da promijene namjenu škole i tako roditeljima omogućili pobjedu koja je bila kratkog daha, jer škola je prestala da prima nove učenike i nakon što sadašnja generacija diplomira, biće pretvorena u “centar za vannastavne aktivnosti”. Ovim potezom roditelji su praktično prisiljeni da svoju djecu upišu u drugu srednju školu, a mnogi od njih smatraju da je to vladina kazna jer su se protivili otvaranju imam-hatipa.
Sekularna država polako gubi bitku
Da sekularna država polako gubi bitku sa religijskom svjedoče i podaci turske agencije za istraživanje javnog mnjenja, “Metropol”. Po istraživanju koje je ova agencija radila, 20 odsto Turaka smatra da na uvredu islama treba reagovati nasiljem. Prošle godine za ovu “meru” bilo je oko 12 odsto ispitanih.
Drugi istraživački institut, Pew Research Center, prošlog je mjeseca objavio podatak da osam odsto Turaka gaji naklonost prema ISIL-u, dok je 19 odsto o tom pitanju “neodlučno”.
Zabrinjava činjenica da radikalizam i ekstremizam postaju sve aktuelniji problem u Turskoj. Više od 1.000 turskih građana se pridružilo vojsci Islamske države (mnogi od njih su mladi iz naselja koji imaju ograničene mogućnosti za obrazovanje), a ekstremističke regrutne ćelije u južnim turskim provincijama su dobro utemeljene.
U takvom stanju duhova, nije nikakvo čudo što je Deda Mraz, proglašen “ocem Božića” i “ocem hrišćana” – postao nepoželjan.
Da u Turskoj prilike nijesu najgore, mogli smo da se uvjerimo prije desetak dana kada je sultan Bruneja, Hasakanal Bolkijah, zakonski zabranio proslavu Božića, pod pretnjom od pet godina zatvora za one koji se o tu odluku ogluše.
Nije, dakle, u cijeloj ovoj priči problem u Djeda Mrazu, već u činjenici da jednom sekularnom i demokratskom državom počinje da vlada volja religije, a istorija nas je naučila u šta se ta vladavina obično pretvori. Ma koja vjeroispovest da je u pitanju.
