Prije tačno trideset godina tijelo nacističkog zločinca Jozefa Mengelea je ekshumirano nakon što je u Brazilu 1979. sahranjen pod lažnim imenom. Tek 1985. je utvrđen njegov identitet, a sve od smrti, kada se udavio dok je plivao, živio je lagodnim životom.
Zahvaljujući mreži svojih ljudi 1949. je pobjegao u Argentinu, gdje je živio neko vrijeme, a zatim u Paragvaju i Brazilu. Iako ga je tražilo više država, uključujući i Njemačku, nikada nije uhvaćen, nikada nije odgovarao za svoje zločine i nikada se nije pokajao. Za vrijeme holokausta u smrt je poslao 400.000 ljudi.
Pitanje zašto je doktor Mengele odlučio da svoje ljekarsko znanje zloupotrijebi, umjesto da pomaže ljudima, je pitanje na koje čovječanstvo već decenijama nema odgovor, a nedavno se pojavilo i na Quorai portalu, gdje je često moguće pronaći odgovore stručnih lica.
Na njega je odgovorio, direktor muzeja holokausta Candles Kiel Majevski. On je dugo je analizirao Mengeleovu odluku da pređe na mračnu stranu i nudi tri razloga zbog kojih će Mengele zauvjek ostati upamćen kao “doktor smrt”.
“Prvi razlog je taj što je Mengele bio natprosječno ambiciozan”, tvrdi Majevski.
Bukvalno je žudio za priznanjima i više od svega je želio status vrhunskog naučnika. U svjedočenjima iz Aušvica se govorilo kako vozove pune Jevreja koji su svakodnevno pristizali u taj logor, Mengele nikada nije vidio kao zločin, već kao priliku.
Zatvorenici su za Mengelea bili beskrajna zaliha “svježe robe” na kojoj je mogao da eksperimentiše. Nažalost zatvorenika, njegova je ambicija bila mnogo veća nego posvećenost doktorskim kodeksima i bio je uvjeren da radi za dobrobit čovječanstva i nauke.
Jedna od preživjelih žrtava njegovih eksperimenata rekla je kako je Mengele svoja djela vidio kao korisna i nužna, a ne protivzakonita i prije svega gnusna. Čak i kasnijih godina, kada je pobjegao u Južnu Ameriku, zapisi iz njegovih dnevnika ukazivali su kako je iskreno vjerovao da čini pravu stvar.
Drugi razlog zbog kog je Mengele vjerovao da doprinosi nauci sa svojim zločinima bila je činjenica da je bio dio eugenističkog pokreta. Eugenisti su bili naučnici u 19. i 20. vijeku koji su vjerovali da ljudska vrsta može postati bolja ako se njeno širenje strogo kontroliše. Kao što je bilo za očekivati, upravo su eugenisti smatrali kako su oni ta superiorna vrsta, bolja od bilo koga drugog.
Neke od stvari koje su na početku morale da budu eliminisane bile su na primjer alkoholizam i bilo koja vrsta mentalnih bolesti. Američki eugenisti su se zalagali za vrlo stroga bračna pravila i silom su sterilisali desetine hiljada ljudi koji se nisu “uklapali” u njihovu sliku savršene ljudske rase.
Nacisti su u Evropi primijenili istu logiku, pa su tako kao nižu vrstu proglasili Jevreje, Rome, Slovene, homoseksualce, kao i osobe s mentalnim i fizičkim problemima. Mengele je spadao u grupu eugenista koji su čvrsto vjerovali da čine veliku uslugu ljudskoj rasi tako što se rješavaju onih koje smatraju inferiornima.
Majevski kao treći razlog navodi opštu atmosferu u Njemačkoj u to vrijeme. U vrijeme kada je Mengele počeo svoju akademsku karijeru nacisti su već poprilično duboko zagazili u eliminisanje Jevreja iz svih sfera života. Kada se prijavio u SS vojsku, Mengele je morao da preda dokaz da u njegovoj porodici nema Jevreja i da nema uopšte jevrejske krvi.
Čak i površnom analizom govora koje su tih godina držali Hitler i Gebels bilo je lako uočiti da su Jevreje stalno opisivali kao nižu rasu koja nije ništa bolja od pacova. Tome je naravno doprinijela i ostala nacistička propaganda, pa ni ne čudi da je Mengele Jevreje smatrao svojim zamorcima.
Ono što je još značajno kod Mengelea je činjenica da je bio itekako dobro i kvalitetno obrazovan. Njegove kolege sa fakulteta u Minhenu svjedočili su kako nikada nije ostavljao utisak da je u stanju da uradi ono po čemu je ostao zapamćen, kao Bog Aušvica.
